Petak, veljača 26, 2021

Kad vam netko pristupi i kaže da vam ima nešto reći o drugome i moli vas da čuvate tajnu, već vam je rekao time kako ne može, ne zna, ne želi ili neće čuvati tuđu tajnu. Neće čuvati ni vašu koju biste zauzvrat vi trebali reći. Kad vam netko ponudi tuđu tajnu u zamjenu za vašu tajnu, uskoro će i vaša tajna biti prenesena drugom kao sredstvo cjenkanja i kupovine tuđih tajni. Čuvanje tajne je moguće samo ako šutite i nikada ne progovarate, samo ako nikada ne govorite o sebi, samo tada posjedujete i imate tajnu. Da bi vaša tajna uopće postala tajnom, paradoksalno morate držati uvijek jezik za zubima jer ukoliko progovorite i svoju tajnu reknete drugom, ona više nije vaša i nije tajna. Pozivanje na duboka i trajna prijateljstva, neraskidive veze i vječne ljubavi između vas i drugoga mogu oslabiti temeljno shvaćanje kako imati tajnu znači uvijek i svagda šutjeti o sebi. Tajna je nemogućnost da govorite o sebi iako biste to jako željeli kad i drugi gore od znatiželje da čuju nešto o vama.

Kada vas drugi obvezuje da čuvate njegovu tajnu, trebate imati na umu da to više nije tajna jer tajna je moguća samo onda kada šutite i ne govorite o sebi. Kada vam drugi govori o sebi i to naziva tajnom, shvaćate da je drugi prestao šutjeti o sebi i time prestao biti tajna. Govoriti o sebi i govoriti o drugom je suprotno naravi tajne, jer tajna označava stav da se nikada, nikome i nigdje o sebi ne govori. Tajna o drugom se ne čuva jer to više nije tajna jer i vi i drugi znate nešto o njemu. Kad god i gdje god se šutnja prekine, izgovori riječ, tu prestaje tajna pogotovo kad se to učini pred drugim ili o drugom. Tajna je moguća samo ako je čovjek prokleto sam i vječno zatvoren u šutnju bez želje da ikada o sebi ili o drugom progovori i nešto kaže. Istinski svijet tajni bio bi za sve nas nepodnošljiv. Bio bi to svijet samoće i šutnje i o sebi i o drugom. Stvarni svijet tajni bio bi svijet nepodnošljive šutnje, svijet bez riječi, rečenica i jezika.

Kada naučimo i izgovorimo prvu riječ, prestajemo biti tajna i ulazimo u svijet drugih koji su odavno prestali biti tajne jedni za druge jer drugi već odavno međusobno razgovaraju o sebi i o drugima. Iako se obećanja o čuvanjima tuđih tajni daju u svečanom tonu, u vrijeme kada ste s nekim sami, iako u sebi osjećate veliku odgovornost jer vam je netko nešto važno o sebi otkrio, nikada ne možete obećati da ćete moći uvijek šutjeti o drugom i onomu što vam je povjerio. Ako ništa drugo, vi ćete znati tuđu tajnu i kad je znate počinjete razumijevati što znači tajna. Tajna znači šutnja, vječna šutnja o sebi i o drugom. Iako obećavamo svečanim zakletvama i obvezujemo se tihim i zavjereničkim glasom kako ćemo pod cijenu prijateljstva, ljubavi, žrtve pa i vlastitog života čuvati tuđu tajnu, s vremenom sve izblijedi. Izblijedi svečano obećanje, tihi i zavjerenički glas obećanja, cijena ljubavi, prijateljstva i vlastitog života i u jednom trenutku tuđa tajna tako strogo čuvana u sefu unutar stotina vrata i brava ljudskog srca postane tek informacija o nekome koja odjednom više za nas nije tajna.

Gdje je nestalo svečano obećanje da ćemo pod cijenu bilo čega čuvati tuđu tajnu, tajnu koju nam je netko rekao o sebi? Gdje je nestao tihi i zavjerenički glas zakletve i čvrsti stisak ruke ili zagrljaj kad smo obećavali da nitko iz nas neće izvući nikada njegovu ili njezinu tajnu koja je njemu ili njoj tako važna? Gdje je nestala ona noć kad smo stajali u polutami obećavajući da nikada nećemo otkriti što nam je drugi rekao o sebi?

Vrijeme svaku povjerenu tajnu polako, ali neumitno oštećuje poput oštre stijene koja prkosi vjetru i kiši. Kao što vrijeme oštru i prkosnu stijenu pretvori u bezopasan i glatki kamen, tako vrijeme i tajnu o drugom pretvori u informaciju, u podatak, u nevažnu rečenicu.

Privlačno je znati tuđe tajne ili tuđu tajnu jer nam to daje osjećaj moći nad drugim, daje nam osjećaj da nas je drugi pustio u jedan dio svoga života i svijeta u koji nitko prije nas nije kročio, opojno je dijeliti s drugim i njegovu i svoju tajnu jer tu ima nešto neponovljivo, nešto što dvoje ljudi gotovo pa trajno obvezuje da budu sudionici u istoj zavjeri. Podijeliti neku duboku tajnu o sebi s drugim kao da nas odvaja od svijeta i od svih drugih ljudi i povezuje nas neraskidivo s jednom osobom. Zato i ponekad kažemo kako nas tajna o drugom koju smo čuli obvezuje i obvezuje nas ozbiljno, smrtno ozbiljno. I sami kada se otkrijemo drugom, kada mu priznamo nešto o sebi, nešto što zovemo tajnom osjećamo se kao da činimo nešto što ne bismo smjeli. Reći nešto drugome o sebi u povjerenju zavjereničkim i tihim glasom istovremeno nas privlači i plaši.

Pred nama stoji netko tko ima znanje o nama, privlačno i opasno znanje o nama, istovremeno nas privlači dijeljenje tajne o nama samima i istovremeno nas plaši tolika moć koju smo drugom dali da ima nad nama. Netko drugi prošao je sve ispite, tajna pitanja, tajne prolaze, sve prepreke koje smo mu postavili i uspio doprijeti duboko u našu nutrinu, doprijeti do tajne koju čuvamo. Ne samo da nas privlači osoba kojoj smo povjerili neku tajnu o sebi (zato često u književnosti velika iskustva poput ljubavi, prijateljstva, zavjere i zločina počinju s dvoje ljudi koji međusobno dijele tajne jedno o drugom), nego nas i ta osoba plaši. Jer ona zna nešto o nama što drugi ne znaju, ona zna o nama nešto o čemu nikada nismo govorili. Nikomu. I nikada. Plaši nas naša otkrivenost pred drugim, plaši nas da smo prestali šutjeti o sebi i da smo izišli iz šutnje u svijet riječi i rečenica.

Zato i jedna rečenica može biti dovoljna da otkrije veliku tajnu o nama, nešto što mijenja i naš odnos i našu sliku o drugom i svijet oko nas. Kao kada netko kaže drugom zaljubljen/na sam u tebe, ili ne volim te više, ili mrzim te, ili ne želim te, ili ne mogu bez tebe. Obično se prije toga napravi kratki uvod, jer tajna je takva, ona se ne može izreći kao da prenosite informaciju, zadatak, podatak, naredbu, zapovijed. Kratki uvod služi da označi veličinu, dubinu i snagu tajne, kratki uvod koji će promijeniti sve obično počinje s rečenicom ovo ti nikad nisam rekao/rekla o sebi ili ovo nikada nigdje nisam nikomu rekao/rekla i onda slijedi tajna. Sve se mijenja kada konačno izgovorimo tajnu: ovo ti nikada nisam rekao/rekla ne mogu bez tebe. Tajne slične ovoj ne izgovaraju se usput, kad je dan, na ulici, u gužvi, pred očima i ušima mnogih. Tajne poput ove izgovaraju se kao tajni plan, kao zagonetka, kao obećanje, kao zakletva, kao zavjera za koju nitko ne zna osim njih dvoje koji su tajnu međusobno podijelili. Nakon što se tajna podijeli, sve odjednom izgleda drugačije i svijet, i drugi ljudi, i ulice, i grad, sve se odjednom promijeni.

Tad počinje i međusobna borba oko tajne, koliko će dugo on/ona moći čuvati tajnu, koliko će dugo tajna održavati na životu njihovu ljubav, strast, odnos, prijateljstvo, koliko će dugo njih dvoje biti dvoje zavjerenika sami protiv svih, protiv svijeta, protiv stvarnosti. Moći će sve dok tajna poput ovo ti nikad nisam rekao/rekla ne mogu bez tebe ne postane informacija, podatak, zadatak, zapovijed, naredba, rečenica jednaka svim ostalim izgovorenim rečenicama.

U trenutku kada tajna postane informacija, ona počinje blijediti i slabiti i počinje se dijeliti s drugima. Više nije tako tajnovito, privlačno govoriti ovo ti nisam nikada rekao/rekla ne mogu bez tebe. Tajna počinje smetati, počinje ići na živce, počinje se prenositi drugima kao oblik omalovažavanja i prijezira prema drugom kao kad se govori možeš zamisliti što mi stalno ponavlja i govori on/ona uvijek ponavlja jednu te istu dosadnu rečenicu kako on/ona ne može bez mene i već mi počinje ići na živce i smara me s tim. Čudno je kako se kada se tajna pretvori u informaciju, prestane vjerovati u istinitost tajne.

Niste li ponekad osjetili u sebi da zapravo u ono u što ste se zaklinjali svojim životom u to više sada i ne vjerujete? Neobično je, je li tako kako tajne poput ove na kojima se grade životi, ljubavi, prijateljstva, odnosi i zakletve postane odjednom tako obična, tako svakodnevna kao informacija na koju naletimo u novinama kao podatak iz neke dosadne tablice? Nema više uzbuđenja, privlačnosti ni straha pred tajnom poput ove niti prema osobi koja ju je s nama podijelila. Odjednom je sve postalo tako obično, tako umarajuće. I nema više vjere u tajnu, tajna je izgubila svoju religioznu auru duboke i neupitne vjere, odjednom tajna je postala kamen spoticanja i razlog nepovjerenja između njih dvoje.

Sudbina i završetak svake tajne je na kraju u tome da postane obična informacija i podatak, rečenica koja umara i ide na živce, koja opterećuje, u koju se ne vjeruje, osim ako se čovjek odluči da će uvijek šutjeti i nikada neće podijeliti svoju tajnu s drugim bez obzira na svečana obećanja i zakletve drugog da tajnu nikada neće otkriti. Jer u stvari ne radi se o tome da drugi neće sačuvati tajnu, možda i hoće, a i ima slučajeva gdje su ljudi čuvali cijeli život tajne o drugim ljudima. Nije stvar u čuvaru naše tajne, drugoj osobi, barem ne uvijek. Stvar je u naravi same tajne jer jednom kad svoju tajnu izgovorimo i predamo drugom, već se počeo odvijati proces pretvaranja tajne u informaciju koja neće imati nikakvog značenja, bit će dosadno i naporno stalno je ponavljati i lagati kako nešto znači, kao kad otkrijemo drugom ovo ti nikad nisam rekao/rekla ne mogu bez tebe.

Uzbudljiva tajna poput ove s vremenom postaje obična rečenica koju mehanički ponavljamo kako bismo umirili malo sebe, a još više onoga drugog iako sama tajna nema više privlačnost i značenje koje je imala. Narav tajne i njezina snaga, njezino uzbuđenje, njezina ljepota, njezina magična privlačnost dolazi iz činjenice da bi se tajna razvijala i rasla, o njoj se mora šutjeti i o njoj se ne može i ne smije govoriti. A mi smo svi u napasti da međusobno dijelimo tajne i prekidamo vlastitu šutnju. Čudimo se kako je izgovorena tajna odjednom izgubila snagu i privlačnost jer smo je izgovorili i rekli drugom.

Paradoks tajne jest da se o njoj šuti i da se o njoj nikada ne govori. Nikada. Tajna u šutnji raste, razvija se, ispunjava nas. Ali kako će drugi znati tajnu ako mu ne kažemo riječima i rečenicama svoju tajnu? Ne znamo. Možda bi trebalo probati govoriti šutnjom, možda tajna govori šutnjom bez riječi, rečenica i jezika. Ali tko može izdržati napast riječi i rečenica koje stalno navaljuju na zid šutnje koji štiti i skriva tajnu i tko od nas barem jednom u životu nije podlegao napasti, prestao šutjeti i podijelio tajnu s drugim čovjekom, bilo svoju vlastitu bilo tuđu? I kako sada izgleda ta tajna nakon što smo je podijelili, je li to još uvijek tajna ili informacija koja nas umara i ide nam živce jer zašto bih vjerovao/vjerovala da ne možeš bez mene? Čudno je kako smo u to vjerovali svim srcem dok smo o tome međusobno šutjeli i nismo to izgovarali. Neobično je kako smo dok smo šutjeli bili spremi sve učiniti za tu tajnu, a sad više u nju i ne vjerujemo i svaka rečenica koja počinje riječima ovo ti nisam nikada rekao/rekla samo izaziva sumnju, nepovjerenje, umor i dosadu.

U Sarajevu, 4. 3. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment

Ostali tekstovi

Izgubljeni, ali ne zatrajno
EMIL CIORAN O LJUDSKOM LICU
BIBLIJA I SVAĐA

BIBLIJA I SVAĐA

3. travnja 2018.

STARAC

19. kolovoza 2018.
VJERA I POSTMODERNIZAM

VJERA I POSTMODERNIZAM

26. prosinca 2017.
Izazovi odgoja – poklonjeno vrijeme je ipak najskupocjeniji dar
O onome što nas ne ubije…
O sudbini

O sudbini

10. rujna 2019.