Subota, listopad 23, 2021

Ima nešto ujedinjujuće u sućuti. U osjećaju da želimo nekome pružiti utjehu u trenutku nepodnošljive boli. Kada bismo trebali i morali prijeći preko bilo koje prepreke koja nam ne dopušta dijeliti patnju. Ne možemo se pozivati na nezavršene razgovore, neizmirene račune, nedovršene poslove i opravdavati zašto ne želimo i nećemo biti dio onih koji žele sudjelovati u trpljenju. Sućut pred naše oči stavlja ono što nas istovremeno pogađa i od čega smo trenutno sigurni i zaštićeni. Svijest o prolaznosti našeg postojanja i iskustvo smrti. Kao da nam sućut dopušta na trenutak pogledati smrt onakvom kakva ona jest. Nepoznata. Tiha. Nenadana. Neplanirana. Ona koja u datom trenutku prekida sve međuljudske odnose i vraća sve na nekakav početak i briše temelje svega onoga što smo mislili da mora biti temeljno i presudno za naš život. Iskustvo sućuti ne briše smisao našeg života. Ujedinjeni s drugima u njihovoj žalosti, sućut nas poziva da preispitujemo život. Naš život. Naše prioritete. Naše temelje koje smo već postavili. Sućut je jedna vrsta privilegije ne u nekakvom morbidnom smislu. Sućut nas dovodi najbliže što je moguće našoj vlastitoj smrti i umiranju dok smo istovremeno, barem zasad, od naše vlastite smrti oslobođeni. Odatle je moguće i misliti o vlastitom umiranju. U iskustvu sućuti misliti o vlastitom umiranju nije nekakav psihološki poremećaj zbog kojega smo čudaci ili oni koji su zakinuti za normalnu sposobnost empatije. Mislimo o smrti kao mnoštvu istovremenih pitanja i mogućih odgovora. Kako će izgledati život sada kad nekoga nema? Što će biti s njegovim poslovima? S njegovim planovima? Što će biti s odnosima onih koji su s njim bili povezani? Što će biti s njegovim stvarima, predmetima i svim onim što je iza njega ostalo? Sućut je iskustvo intimne blizine i beskonačne udaljenosti. U sućuti smo blisko sjedinjeni s onima koji tuguju, i istovremeno smo beskonačno daleko od iskustva smrti onoga koji je mrtav. Naša sućut pokušava nemoguće. Premostiti jaz između našeg življenja i onoga koga je smrt već uzela tako što pokušavamo i želimo biti najviše moguće blizu onima koji su s njim još bliže povezani nego mi. U sućuti i njezinoj blizini koju iskazujemo krije se naš pokušaj da zavirimo s one strane života dok istovremeno čvrsto ostajemo ukorijenjeni u ovom svijetu u kojem živimo. Sućut nas oslobađa napetosti i straha na neki način jer kao da u nečijoj smrti ona sama uzima kratki predah od svoga neumornog i neumoljivog posla. Ne znamo tko je sljedeći na redu, ali u trenutku sućuti dok svi zajedno ujedinjeni dijelimo tugu s onima koji su nekoga izgubili, osjećamo da smo svi zajedno u tom trenutku sigurni od smrti. Kao da je ona za danas završila svoj posao čime se odgađa naše razmišljanje o onome sutra što bi i nas moglo čekati. U sućuti postoji snažan osjećaj popuštanja i otpuštanja naših skrivenih i do tada prešućenih napetosti, misli, očekivanja.

U trenutku sućuti kada nastojimo ljudski i iskreno biti dio nečije boli, osjećamo čak i određeno olakšanje. Kao da smo iz sebe otpustili dugo zadržani udah koji više nismo mogli zadržati. Odatle kroz sućut i naša međusobna pomirenja i izmirenja u trenutku smrti. Sve ono ružno i loše što se između nas skupilo tim udahom kojega nikako nismo mogli izdahnuti u sućuti se iznenada prepušta vani i tamo ostaje. Odatle i ona neobična iskustva velikih izmirenja, bilo obiteljskih bilo prijateljskih odnosa i veza, u trenutku sućuti. Kao da sućut ima neku tajnovitu moć kojom postiže ono što inače život i življenje godinama bezuspješno pokušavaju. Snaga sućuti koja u stisku ruke i u zagrljaju razrješava gordijske čvorove naših neriješenih međusobnih odnosa i veza nas usmjerava prema nečemu važnom o nama samima. Prije ili kasnije mi sami, naš život, naše životne ideje i planovi, sve će se naći u trenutku kada treba stisnuti ruku i pružiti zagrljaj, dakle pobijediti sve nesuglasice i nejasnoće i pristati da u tom trenutku nastojanje da dijelimo nečiju bol i tugu bude dokaz i demonstracija naše ljudskosti i naše plemenitosti. U sućuti osjećamo poziv da se borimo protiv nepobjedivog neprijatelja tako što ćemo pružiti podršku i potporu onima koji su shrvani gubitkom i da je čak i sam život u tom trenutku sam po sebi nevažan i nebitan. I naši planovi. I ideje. I zamisli. Sve to na nekoliko trenutaka mora izgubiti temeljno značenje, prestati biti svrha našeg života, moramo na trenutak suspendirati vlastiti život kako bismo nešto od naše životne snage i nade prenijeli onima kojima je potrebno. U sućuti prenosimo sami sebe drugom i sebi zabranjujemo da budemo mi s našim životom. U tom trenutku ništa što je naše i što smo mi sami nije toliko važno i ne smije zauzeti i imati povlašteno mjesto u odnosu na sućut koja služi kao poveznica onih koji tuguju i života. Sućut ih povezuje s nama, a preko nas ih povezuje i vraća natrag u život i mogućnost postojanja smisla života makar je netko tko je bio dio tog smisla sada negdje na drugom mjestu. Naša sućut mora biti dovoljno bliska da im pruži priliku da se poslije svega vrate životu koji će uvijek zračiti djelomičnom prazninom. U sućuti ne možemo zatvoriti prazninu koja je nastala nečijim odlaskom niti objasniti njezino postojanje. U sućuti pokušavamo pružiti drugima utjehu i nadu kako se može živjeti uz prisutnost praznine jer možda i sami živimo s prazninom odlaska. Sućut je neobično iskustvo određene ljubavi u trenutku kada ljubavi nema ili je otišla ili ako je ima, ona se više ne može ostvarivati na uobičajen ljudski način, onaj na koji smo svakodnevno navikli. Neobično iskustvo blizine i topline u trenutku hladne i ledene pustoši koja dominira krajolikom i nama samima. Sućut je trenutak kada smo dovoljno hrabri, jaki i plemeniti da se suprotstavimo smrti tako što ćemo jedni druge međusobno i zajednički stiskom ruke, zagrljajem, poljupcem podsjećati i ohrabrivati kako se može živjeti i kada praznina i odlazak bivaju i jesu i neminovni i neizbježni i više ništa ne možemo učiniti. Preostaje nam biti blizu jedni drugima. Izgleda beznačajno u odnosu na gubitak. Ipak bez naše sućuti netko možda neće moći ponovno pronaći smisao življenja u praznini koja je ostala nakon što je netko zauvijek otišao. Ne znamo gdje će i kada naša ljudskost i naša plemenitost u sućuti prema čovjeku biti razlog zašto netko nije odustao od sebe i života iako se činilo da će se na kraju njegov ili njezin život upravo tako završiti.

U Sarajevu 15. 4. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Aleksandr Davydov

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment

Ostali tekstovi

PRIČA O KYLEU

PRIČA O KYLEU

24. srpnja 2018.
O laskanju

O laskanju

7. svibnja 2021.

O “prijatelju”

16. lipnja 2017.
ZLONAMJERNA RADOST (SCHADENFREUDE)
MALE OPASNE IZJAVE O LJUBAVI, MIRU I PRIJATELJSTVU…
O LJUBAVI, BOGU I SMRTI

O LJUBAVI, BOGU I SMRTI

4. svibnja 2015.
Enantiodromia

Enantiodromia

21. srpnja 2016.