IGRA KOJU IGRAMO – ILI ZAŠTO U SVAKOJ LAŽI NA KRAJU IMA BAREM POLA ISTINE?

Ratna vremena su mnogi mladi ljudi doživljavali kao izazov i priliku da pokažu svoju muževnost, hrabrost, heroizam i patriotizam. No bilo je i onih drugih koji su se pošto-poto nastojali izvući od rata, a pogotovo s bojišnice. Neki su pri tome bili dosjetljivi i kreativni, drugi čudni, a treći opet suludo brutalni prema samima sebi i svome tijelu: Propucavanje vlastite noge ili lomljenje iste uz pomoć dvije stolice i najboljeg prijatelja koji u rukama drži čekić ili metalnu polugu (pa za ovo skoro da treba više hrabrosti nego za ono otići u borbu???) S druge strane, oni čudni su bili baš čudni! Znali su čak obilaziti javne zahode i tamo oblizivati umivaonike i česme, sve to ne bi li priskrbili kakvu infektivnu žuticu. Zvuči krajnje odvratno, ali za neke je to jednostavno značilo godinu dana spasonosne poštede od fronta i pogibli. Ipak, najveće zvijezde među svim simulantima su bili oni koji su pokušavali odglumiti ludilo. Prema njima su na kraju čak i najveći „fajteri“ i patrioti znali pokazivati razumijevanja, ako zbog ničega drugog, onda zbog količine kreativnosti i tragikomike koju su pri tome pokazivali i stvarali. Međutim, rijetki su se na kraju uspijevali izvući na ovaj način i to su zbilja bili pravi majstori. Jedan od razloga, odnosno, prepreka je bila i ta što je u našem gradu za ovakve slučajeve bio zadužen psihijatar koji je važio kao veliki stručnjak, ali možda još važnije i kao kategorična i apsolutno nepotkupljiva osoba. No, kako već rekosmo, nekolicina se na kraju ipak uspjela izvući, a ja sam ih osobno poznavao dvojicu. Jedan je maestralno bio glumio šizofreniju, i to onu vjerojatno najtežu – paranoidnu. Drugi je glumio „sinkopu“. Ono, priča čovjek sve lijepo, kad odjednom prekid na pola riječi, desetak sekundi tupog buljenja u jednu točku, i zatim opet nagli nastavak priče od pola riječi kao da se ništa nije ni dogodilo…
I tako sam baš jednog ratnog dana smijući se pričao o svemu ovome svojoj majci, inače iskusnom medicinskom radniku, a ona je na to mrtva hladna rekla da ta dvojica „majstora“ moraju biti barem malo (ali stvarno) luda kad su uspjeli na komisiji preveslati jednog takvog stručnjaka. Kako sam ih dobro poznavao, pretpostavio sam da je mama bila barem djelomičnu u pravu. Jedan od njih je inače bio teški ekscentrik, neprilagođena osoba, umjetnička duša i istinski buntovnik, drugi je (sinkopa) opet bio dijete iz nesređene obitelji, sitni lopov i dokazani ulični fajter.

Zašto baš ta igra?
Pitamo se sada malo podrobnije koja je to i kakva veza između ove dvojice izvrsnih simulanata i eventualnih stvarnih psihičkih poteškoća koje su mogli imati? U ovom smislu postavljamo jednostavno pitanje iz podnaslova: Zašto baš ta igra? Isto pitanje važi i za one prethodno iznesene slučajeve. Naime, ako je u tim teškim vremenima nekome već toliko bilo stalo da se oslobodi vojske i ratovanja, za to su mogle dobro poslužiti i neke puno jednostavnije i bezbolnije metode. Npr., simuliranje dijabetesa! Kratko prije odlaska ljekaru pojedete recimo 300gr šećera i isti će se zatim na laboratorijskim pretragama zasigurno pokazati znatno povišenim. Sve ovo skupa ponovite još jedanput, dvaput na kontrolnim pregledima i dijagnosticiraju vam tešku bolest koja vas čini nesposobnim za vojsku. Ali eto, nekom je ipak bilo draže glumiti luđaka, kao što se nekom drugom bilo draže brutalno samoozljeđivati.
Svi mi u životu zbog različitih razloga igramo neke svoje igre, i ta Igra koju u životu igramo gotovo je uvijek puno tješnje s nama povezana nego što to mislimo. Jer igara, taktika i strategija je puno, ali mi se redovito i bez puno razmišljanja opredjeljujemo samo za jednu, jer baš tu jednu nekako doživljavamo kao logičnu i prirodnu. Upravo zbog toga, narav naše igre nam itekako može biti od pomoći da dosegnemo onaj otuđeni, ali itekako prisutni dio osobnosti s kojim se jednostavno u svakodnevnici ne uspijevamo identificirati.

U modi je biti osjećajan!
Pa jeste li ikada čuli i vidjeli da netko za sebe kaže da je bezosjećajan i hladan kao krokodil? Vjerojatno niste, jer danas je jako popularno biti osjećajan, čak što više – hipersenzibilan. Pa odakle onda tolika bezosjećajnost, hladnoća, kuliranje i ignoriranje s kojima se svakodnevno susrećemo. E pa, ljudi bi rekli da je to samo njihova igra … šta će jadni, eto boje se da ne budu povrijeđeni i namagarčeni, pa satraše sve oko sebe svojom hladnoćom, nezainteresiranošću i ignorancijom. Ali, svakog koji ovako razmišlja bi se neminovno moralo pitati ono već postavljeno pitanje: ZAŠTO BAŠ TA IGRA!? Pa ima i drugih igara. Recimo, zašto se ne igrati kooperativnosti i ultraljubaznosti, pa izmjeriti onda tuđe reakcije – uzvraćaju li dobrotom na dobrotu ili su jednostavno loš materijal za nas? Dakle, definitivno i nesumnjivo: tko se svakodnevno igra vlastitom hladnoćom i ignorancijom, to naspram njega ne može biti samo igra. Ne, to je jednostavno neosviješteni dio njegove osobnosti, a svega toga će se tek moći riješiti upravo ukoliko toga postane svjestan.
Svakako, u ovom smislu „poruka o sebi“ može ići i jednim suprotnim smjerom. Recimo, tome su osobito skloni introverti: sebe smatrati iznutra opasnima, pa čak i čudovišnima, a svoju poslovičnu ljubaznost i finoću doživljavati samo kao igru kojom se zavarava druge. Razotkrivanje će ovdje na kraju donijeti smiraj i samopoštovanje. Jer ukoliko se svaki dan igrate dobrote i finoće vi ste zapravo puno finiji i bolji čovjek nego što mislite!

U Sarajevu, 14.II.2019
M. B.

Izvor(foto): 123rf.com

One comment

  1. Da. U situaciji vojne opsade je sve bilo bolje nego otići na Treskavicu na ratište. Razlog te igre je izbor manjeg zla a ne većeg. Dakle, bolje bolest nego ranjavanje, bolje bolest nego smrt od granate.
    Sjajna poanta – ta ista grozna igra, tako jasno vidljiva u ratu – se nastavlja u miru!
    Ljudi lažu sami sebe da su sretni, lažu poslodavce, djecu, ženu…
    Međutim Gospoda se ne može prevariti – Bog ne iskazuje poštovanje pojedincu (God is no respecter of persons).
    Vjerujem da se ovaj problem raskrinkava čitanjem samo pola knjige Postanka. Jakov ( u prevodu prevarant, trickster) na prevaru uzima pravo prvorođenog Ezava, onda zapada u problem i prisiljen je bježati.
    Međutim, kako je dao tako je i primio – poslodavac Laban ga ja nasamario za ženu (podmetnuo Leu) a zatim i za novac – Jakov je radio ali ničemu nije bio vlasnik. Sve do momenta kada je palicu svog života predao u Božje ruke (odložio štap pored pojila)
    Tada je postao vlasnik stada i dobio otpust od Labana.

    Sjajno opažanje – igra maski na svakom koraku, u svakoj osobi, na svakom licu.

    Nema na trikove trajnog dobitka. Mogu raditi posao kojeg ne volim godinu, dvije, tri. Ali čovjek koji radi posao kojeg ne voli dvadeset godina, ne može proći bez posljedica.

    Onda se ide psihijatru, što je ekvivalent odlaska vračaru (psihe-haitros doktor “za dušu”)

    I spirala i dalje ide nadole.

Leave a Reply