Petak, listopad 22, 2021

Zvuči pomalo neuvjerljivo i nevjerojatno misao psihologa Paula Tourniera da svi naši odnosi počivaju na nekom obliku krivnje. Kada razmišljamo o krivnji, prva nam je pomisao učiniti nešto pogrešno i moralno neprihvatljivo. Ili prekršiti neki zakon ili pravilo. Međutim, čini se da krivnja prodire puno dublje u nas i zahvaća daleko šire područje naših međusobnih odnosa. Rijetko pomislimo kada nekome savjetujemo riječima poput moraš, trebaš, ja bih to učinio tako i tako da je riječ o krivnji. Tournier tvrdi da nekome reći trebaš može značiti da dosad nije radio onako kako je trebao. I kriv je. Ili nekome reći moraš znači da je dosad radio onako kako nismo željeli. I kriv je. Reći nekome ja bih to učinio tako i tako znači da je netko kriv jer nije radio onako kako smo željeli i očekivali. Sve naše odnose, piše Tournier, karakterizira nekakva krivnja. Ako je tako, zašto mi to ne primjećujemo ili ne doživljavamo kao krivnju? Teško nas je uvjeriti da nekoga za nešto krivimo ili krivimo sebe kada nekome dajemo savjet što i kako treba uraditi ili živjeti. Ako upozorimo drugog da ne pravi greške koje smo napravili, Tournier će primijetiti da i tu postoji osjećaj krivnje u nama samima jer nismo nešto uspjeli zbog naših grešaka i ishitrenih postupaka. Zanimljivi su primjeri koje Tournier pronalazi kako bi objasnio raširenost krivnje među ljudima. Tako opisuje bogataša koji se trudi živjeti skromno i ispod radara rastrošnosti jer osjeća krivnju zbog nekoga tko je siromašan. Opisuje uspješnog čovjeka koji sam umanjuje vlastite uspjehe jer osjeća krivnju zbog onih koji nisu uspjeli. Piše o sretnom i radosnom čovjeku koji suspreže svoju sreću i radost jer se osjeća krivim zbog onih koji su nesretni i nezadovoljni. Siti ne uživaju u hrani jer osjećaju krivnju zbog gladnih. Čovjek ne može uživati u radostima života jer osjeća krivnju zbog onih koji imaju manje životnih radosti. Tournier će reći kako je veliki broj naših krivnji nesvjestan i neopažen, ali nas često sputavaju i blokiraju u kvalitetnom načinu života i življenja. Naravno, ne mislimo da je u pitanju krivnja, ali opet ne možemo se ne upitati ako sam nešto uspio, ako sam sretan, zadovoljan onim što jesam i gdje jesam, smijem li to istaknuti ili se ne usudim jer osjećam krivnju pred drugim koji to nema? Naša je prva pomisao da smo solidarni s drugima. Tournier tvrdi da je ponekad u pitanju štetna i lažna solidarnost. Riječ je o krivnji. Opasnost krivnje u njezinoj je sposobnosti da sve u nama podvrgne samoj sebi. I možemo se dovesti u stanje uma i psihe gdje mislimo i osjećamo da smo za sve krivi. Sve je naša krivnja. Jesam li kriv ako mogu sebi priuštiti nešto što drugi ne može? Ili imati nešto što drugi ne može imati? Ili uživati u nečemu što je drugom nedostupno? Ako je u pitanju krivnja, kako primjećuje Tournier, postoji li onda išta što smijem raditi i činiti, a da se ne osjećam krivim? Ima li nešto u čemu smijem uživati, čemu se mogu radovati, što me čini sretnim i da se pritom ne osjećam nelagodno i neugodno kao da sam kriv? Negdje između redova svoga promišljanja Tournier kao da tvrdi da su svi naši odnosi povezani s nekakvim osjećajem krivnje i da nije jednostavno i lako u životu osloboditi se tog iskustva. Na jednom mjestu piše Tournier već od djetinjstva formiramo se kroz osjećaj odnosno predbacivanje krivnje. Kako si to mogao uraditi? Kako si mogao to napraviti? Vidiš li kakav si ili kakva si? Čak i roditelji, piše Tournier, u najboljoj namjeri mogu djeci od malih nogu nabiti intenzivan osjećaj krivnje kroz stalno podsjećanje kako sve što čine nije dobro ili ne valja. Kao što djeca mogu roditeljima usaditi osjećaj krivnje tvrdnjama kako nikada nisu bili dovoljno dobri roditelji bez obzira na sav uloženi napor i trud.

Krivnja, kako je shvaća Tournier, nešto je drugo u odnosu na ono kako je mi doživljavamo ili je definiramo. Krivnja je, barem za većinu nas, stanje nakon što svjesno i slobodno prekršimo neki zakon, pravilo i zapovijed. Uvijek smo spremni objasniti da krivnja uključuje nešto što smo svjesno učinili. Tournier podsjeća da krivnja nije usko područje kršenje zakona i pravila. Ona je nesvjesno nešto što nas zahvaća puno šire i dublje. Kada nekome savjetujemo da nešto učini, ne pomišljamo da ga time smatramo krivim jer mislimo da treba raditi drugačije, onako kako mi želimo. Sama pomisao da bi majka dojila dijete jer nesvjesno osjeća krivnju što ga je iz sigurnosti utrobe donijela u nesiguran svijet nama se čini odbojnom i lažnom. I kad bi bilo tako, kako možemo biti krivi ako nemamo određene svijesti o krivnji i onome na što se ona odnosi? Tournier će govoriti i razlikovati dvije krivnje. Jedna je ona koja nastaje svjesnim i slobodnim kršenjem nekakvih zakona i odredbi ili kad namjerno i ciljano ne ispunjavamo neka pravila, a znamo da bismo trebali i da je to naša obveza. Ali ta svjesna krivnja odnosi se na vrlo malo područje našeg života koje je uređeno uredbama i pravilima. Postoji jedna dublja i ozbiljnija krivnja, ona koja je nesvjesna, koja nas nerijetko sprječava da pokušamo ostvariti sebe i svoj život. Ta krivnja se ne odnosi na zakone i zapovijedi. Ona postoji u nama kao nelagoda makar ne kršimo ništa i ne radimo pogrešno. Banalan primjer ili primjeri mogu opisati ovu krivnju. Ako netko želi uživati u dobroj hrani i obroku, mora li osjećati krivnju jer ima gladnih u svijetu? Ako netko želi i može živjeti kvalitetan i sadržajan život, mora li osjećati krivnju jer ima onih kojima je život težak, nesnosan i nepodnošljiv? Ova nesvjesna krivnja koja zahvaća dobar dio naših odnosa prema sebi i drugima ima dva lica. Ima ono što bismo mogli nazvati dobrim ili pozitivnim licem jer nas potiče na empatiju i solidarnost s drugima i ne dopušta da dokraja postanemo bezosjećajni. Ima i svoje negativno lice kada čovjek sebi uskraćuje radost i zadovoljstvo u životu jer ga nepravedno i neutemeljeno sputava u tome. U nesvjesnoj krivnji čovjek se ponekad može osjećati kao onaj Buridanov magarac iz priče koji neodlučan između dva plasta sijena na kraju umire od gladi. Nije lako nositi se s krivnjom kada nešto svjesno i slobodno prekršimo. Treba podnijeti teret krivnje, odgovornost, ali i zasluženu kaznu. Ali kod svjesne krivnje barem smo slobodni nakon kazne koju smo pravedno zaslužili i izvršili. Makar ostaje nekakav osjećaj, ipak se više ne osjećamo krivima. Platili smo dug. Međutim, kod nesvjesne krivnje kada se dvoumimo hoćemo li nešto kvalitetno pojesti, hoćemo li sebi nešto kupiti, hoćemo li pokušati živjeti dobro i ispunjeno odmah nekako kao nekakav trn u nama koji bode iskrsne pitanje: A što s gladnima, a što onima koji nemaju, a što onima koji ne mogu živjeti kao ja? Ovdje se ne možemo uvijek osloniti na jasna i precizna pravila i propise jer ih zapravo i nema. Mi smo sami sebi i zakon i zapovijed i odredba. Ne postoji nekakav zakon koji kaže da sebi ne smijemo nešto kupiti jer netko drugi nema novaca da kupi tu istu stvar. Ili postoji? Razlog zbog čega je Tournier naslućivao da svi ljudski odnosi počivaju na nekakvom osjećaju krivnje nije bio jer je htio tvrditi da svi trebamo biti nesretni i pesimisti. Htio je naznačiti da ponekad krivnja ide puno dublje i šire kroz nas i naše međuljudske odnose i da su često nelagode i neugode koje osjetimo s vremena na vrijeme jer nešto želimo i hoćemo za sebe plod poteškoća jer nesvjesna krivnja nema tako jasne i precizne granice kao ona koju spoznajemo kad prekršimo jasne i vidljive zakone i pravila. Nesvjesna krivnja je nejasna i neprecizna i nerijetko se nađemo u vakuumu što i kako činiti i djelovati. Dok istovremeno želimo kupiti sebi nešto jer nam se jako sviđa, tu negdje i bude ta nelagoda zašto to želimo kad netko pored nas nema dovoljno da kupi to isto. I tu nastaje dilema. Ako već nema zakona i pravila koji bilo što po tom pitanju određuje i propisuje, čemu nelagoda, zašto bi bili krivi jer netko drugi ne može kupiti? Ali nelagoda postoji. Ne uvijek. Ponekad. Kao kada nam se dogodi da uživamo u dobrom zalogaju i primijetimo nekoga tko nije gladan, ali ne može si kupiti zalogaj koji upravo jedemo. Jesmo li krivi? Jesmo? Nismo? Ili smo negdje između? Nije uvijek tako jednostavno kako se na prvi pogled čini.

U Sarajevu 22. 4. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: olegdudko

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment

Ostali tekstovi

O posjedovanju

O posjedovanju

19. travnja 2020.
O VREMENIMA I NAVADAMA

O VREMENIMA I NAVADAMA

1. siječnja 2020.
O samopoštovanju

O samopoštovanju

10. srpnja 2020.
ČOVJEK I FLEKSIBILNOST

ČOVJEK I FLEKSIBILNOST

22. kolovoza 2018.

Psihologija vs Psihijatrija

28. listopada 2012.
O pripadanju

O pripadanju

14. kolovoza 2020.
O NADI

O NADI

12. veljače 2018.
O tragovima

O tragovima

10. lipnja 2020.