O promjeni

Ništa ne ostaje nepromijenjeno. Ponekad smo žrtve promjene jer je ne želimo. Nekad smo u njezinoj milosti jer smo žudili za njom. Nitko od nas nije gospodar promjene. Svi smo njezine sluge. Promjena sebi ne dopušta da bude sluškinja. Izgubimo nekoga s kim smo godinama bili vezani. Izgubimo ga zbog promjene. Svejedno je tko se promijenio, mi ili on/ona. Promjena ne najavljuje kada će nekoga uzeti od nas. Ne upozorava kada ćemo se mi promijeniti i nekoga napustiti. Mi se trudimo obećati jedni drugima kako nećemo dopustiti promjeni da nas pobijedi. Obećamo vjernost do groba, a promjena sve upropasti još dok smo mladi. Obećamo ljubav do smrti, a promjena nas razdvoji prije nego uspijemo okusiti istinsku i stvarnu ljubav. Zaklinjemo se u buduće uspjehe i poslovne planove i prije nego uspijemo dobiti priliku za uspjeh, promjena izvrne naše životne okolnosti naopako i u neželjenim smjerovima. Danas smo zdravi i zahvalni za zdravlje, a već sutra promjena se grubo našali s nama otkrivajući nam bolest. Danas smo sretni jer hodamo i trčimo, a za koji dan promjena odluči biti bešćutna i u nezgodi ostanemo bez noge. Zašto promjena ne sluša naše molitve kada nešto što je dobro želimo što duže zadržati? Zar promjena može osjetiti ljubomoru prema ljudskim srećama i zadovoljstvima? Poteškoća s promjenom jest njezina neprimjetnost. Ne možemo je primijetiti u trenutku kada je najvažnije. Kada se nalazimo na nekom rubu života, nikako ne možemo dokučiti ulogu promjene u svemu. Ljudi koji se, nažalost, ponekad nađu pred rastavom braka, znaju retroaktivno prepoznati presudnu ulogu promjene u krahu braka. Sitnice, mali znakovi, sitne prepirke, kratke nervoze, nedovršeni razgovori, prekinute komunikacije. Ponekad se ne može odrediti razlog raspada braka, ali se može registrirati glavni krivac. Promjena. Nešto se promijenilo, netko se promijenio, on se promijenio, ona se promijenila, rodbina se promijenila, okolnosti se promijenile, financije se promijenile. Teret odgovornosti se ne svaljuje na promjenu iako je ona najodgovornija za dogođenu katastrofu. Uvijek optužujemo jedni druge. Zašto nikad ne optužujemo promjenu kao krivca za naše krahove? Jer je ne primjećujemo. Ne prepoznajemo je kao mehanizam koji mora biti odgovoran pred nama za ono što smo izgubili. Uvijek tvrdimo kako se netko promijenio i zbog toga je sve propalo. Zašto ne bismo rekli kako ga je promjena učinila nepoznatim čovjekom, kako nije kriv on/ona, nego promjena koja vlada i upravlja svima nama? Jedni druge stavljamo na optuženičke klupe dobacujući jedni drugima: Ti si kriv/kriva za sve jer si se promijenio/promijenila. Zašto za promjenu samu promjenu ne stavimo na optuženičku klupu i oboje upremo prstom u nju i viknemo kako je promjena kriva jer nas je promijenila oboje? Možda to nismo htjeli i možda nismo dali suglasnost promjeni da nas mijenja i učini nepoznatima za onoga s kojim smo vezani? Zašto puštamo promjeni da prođe nekažnjeno nakon naših katastrofa i brodoloma? Prevarimo sebe i jedni druge mišlju kako smo slobodni mijenjati se kako god hoćemo. I zbog toga jedni druge optužujemo i pozivamo na odgovornost. Međutim, promjena, jer je neprimjetna, mijenja nas i onda kada ne želimo i nećemo jer je ne primjećujemo. Nitko se od nas svjesno ne želi probuditi sutra s osjećajem mržnje prema osobi koju jako volimo. Ipak, jedno jutro se probudimo i odmah sebe krivimo. Ja sam kriv/kriva, nisam dovoljno ovo ili ono i tako unedogled. Zanemarimo promjenu i njezinu neprimjetnost i zaboravimo da nju trebamo optužiti prije nego optužimo sebe i preuzmemo svu krivicu za krah i katastrofu. Zato što je neprimjetna, naivni smo i podcjenjujemo moć promjene koju ima nad našom slobodom i odlukama. Njezinu krivicu preuzimamo na sebe prije nego pokušamo proniknuti koliko sam kriv/kriva ja, a koliko je kriva promjena koja nas je neprimjetno i bez naše dozvole pretvorila u strance koji se više ne razumiju i ne komuniciraju. U svim našim krahovima, neuspjesima i međusobnim optužbama gotovo se nikad nije dogodilo da oboje zastanemo i zajedno upremo prstom u zajedničkog krivca koji nas je neprimjetno i doveo u sadašnji položaj. Dok se međusobno optužujemo, ponižavamo i vrijeđamo, galamimo i histeriziramo: Ti si kriv/kriva za sve jer si se promijenio/promijenila, promjena skrivena u svojoj neprimjetnosti likuje nad našom propašću i tugom. Nas iznenadi krah, katastrofa, životni brodolom. Takav događaj promjenu ne može iznenaditi jer ga ona pomno planira. Detaljno i savršeno. Prekine razgovor danas. Potakne raspravu sutra. Ugasi komunikaciju prekosutra. Neprimjetno i tiho onako kako to samo promjena zna i voli. Kao da je nema i ne postoji. I kada izbije naš međusobni rat pun srdžbe, optužbi i gnjeva, promjena iz udobne neprimjetnosti promatra dva davljenika kako se međusobno bore ne da se spase, nego da utope jedno drugo. Kao da se ne možemo osloboditi tog osjećaja krivice da smo isključivo krivi mi jer smo se promijenili? I nećemo se osloboditi sve dok promjenu ne optužimo za ono što je njezina krivica. Što nas je neprimjetno mijenjala bez našeg uvida i znanja onda kada to nismo htjeli i nismo željeli. Ne možemo biti apsolutno odgovorni za sve krahove i brodolome koje smo prošli. Treba promjenu izvući iz sjenke neprimjetnosti i izložiti je pogledima ljutitih i gnjevnih ljudi koji će moći usmjeriti i na nju svoju srdžbu i optužiti je za svoje privatne neuspjehe i tragedije. Zašto bismo mi morali uvijek nositi teret neuspjeha i propasti koju nam stalno netko stavlja pred oči? Neka i promjena osjeti što znači biti kriv i odgovoran za životnu havariju. Međutim, da bi se promjenu moglo optužiti, mora se biti poput nje. Tih, miran i neprimjetan i loviti je onda kada nije budna i kada nije svjesna da je lovimo. Kada promjena želi prekinuti razgovor između nas dvoje, treba biti miran i tih i malo duže zastati. Primijetit ćemo je kako se prikrada poput sjene na zidu da prekine naš razgovor. Kada promjena želi potaknuti raspravu koja će prerasti u sukob, svađu i srdžbu, treba biti miran i neprimjetan i čekati da oluja prođe. Kada prođe oluja primijetit ćemo promjenu kako pokušava pobjeći zajedno s olujom. Kada promjena prijeti da ugasi svaku komunikaciju među nama, treba biti neprimjetan i dugo strpljiv. Kada komunikacija počne, primijetit ćemo promjenu kako razočarana napušta mjesto sukoba jer je izgubila. Promjena se uvijek tiho prikrada kao tamna sjenka i moguće je primijetiti ju samo u miru i tišini. Bila dobra ili loša, promjenu je teško zarobiti jer je neprimjetna i to je njezino najopasnije i najbolje oružje, jer nas dobra promjena neprimjetno učini sretnima, a zla promjena neprimjetno nas učini nesretnima. Promjenu treba pohvaliti za dobro i optužiti za zlo, ali će to teško ići ako ne budemo mogli i sami biti neprimjetni kako bismo znali nagraditi i pohvaliti promjenu koja nam donosi dobro i čini nas sretnima i kako bismo mogli optužiti promjenu koja nas čini nesretnima i donosi zlo. Niti smo mi uvijek zaslužni za svu sreću i dobro niti smo uvijek krivi za sve neuspjehe i brodolome. Promjena zna igrati presudnu ulogu i njezina je narav da ostane skrivena i neprimjetna i treba strpljenja i mira da se promjenu primijeti kao glavnog dobrotvora ili krivca u životu. Treba poput promjene pretvoriti se u sjenku i biti neprimjetan i promatrati je što čini i što planira s nama kako bismo sudjelovali u njezinim dobrim namjerama i kako bismo je spriječili da ostvari one loše i zle.

U Sarajevu, 27. 10. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Sergey Nivens

Leave a Reply