O tuzi

Tuga je dugotrajna nijemost, bolna sposobnost da se govori šutnjom i nikako drugačije. Tuga progovara bez rečenica i bez teksta, tek pokretom tijela, gestom ruke, pogledom oka. Rijetke su i skoro neprimjetne tuge koje se izgovaraju glasno i da ih čuju mnogi. Tuga je beskrajno prostranstvo gdje se čovjek nalazi u sivoj magli pokušavajući glasno viknuti kako bi ga netko čuo na drugoj obali. Tuga je stanje nijemosti, vrijeme gubitka volje i snage da se ponovo govori, viče, piše, pjeva o nekad presretnom doživljenom i odživljenom životnom trenutku kojega se nazivalo i opisalo riječju sreća. Tuga je poput uspona na planinu čiji je vrh skriven u oblacima, vrh do kojega se nikako ne dopire i što se duže penjemo, sve se više udaljavamo od vrha i ostajemo u podnožju planine života. Tuga i ako govori, ona to čini nijemo bez glasa i bez riječi. Tuga zahtjeva više od čovjeka nego što to zahtjeva bol. Bol se može izraziti glasom, krikom, plačem, vriskom. Tuga se teško može izraziti bilo kakvim jezikom. Tuga zahtjeva od čovjeka da sebe izrazi tako što će kriknuti bez krika, vrisnuti bez vriska, progovoriti bez glasa i teksta. Takav zahtjev prodire duboko u čovjekovu nutrinu i ranjava čovjeka iznutra jer unutar sebe čovjek stvara krik, vrisak i glas koji ne prolazi i ne dolazi kroz otvorena usta, nego ostaje zarobljen u njemu. Tuga se ne može izreći, ona se samo osjeća i živi za razliku od boli koja se može izreći i izraziti. Bol ranjava, ali slabije i površnije od tuge dok tuga boli više i od same boli. Tuga je nešto puno dublje, zahtjevnije, teže i nezahvalnije za čovjeka od boli koju osjeća i trpi. Tuga se ne trpi i tuga se ne osjeća. Tuga se živi jer ona postaje sam čovjek i život može postati tuga koju se živi. Čovjek se ne može osloboditi tuge jer bi se morao osloboditi samog sebe i radije bira živjeti tugu kako bi ostao na životu, nego da se sebe oslobodi i prestane postojati zajedno sa svojom tugom. Neobično kako se čovjek suživi s tugom i ona mu postane životna suputnica kao trajna životna sjenka koja bdije uz njega i onda kada spava i živi u svijetu snova. I u snovima se tuga pojavi kao vjerni čuvar njegovih uspomena i sjećanja. Koliko je god mrzili, tuga mora imati u sebi nešto magično i božansko jer ništa čovjeka ne iscrpi i ne pročisti kao tuga. Iako je nerado primamo i potajno želimo da nas što prije napusti, tuga zna ostati dugo s nama. Dugotrajno nas iscrpljuje i kao nagradu što smo bili šutljivi i strpljivi pročisti i očisti nas od svih životnih jurnjava, želja i potreba. Je li morbidno i mazohistički što čovjek čak zna i žaliti kada se mora rastati od svoje tuge s kojom je postao prijatelj, koju je volio, kojoj se ispovijedao i koja ga je strpljivo slušala i podnosila i zajedno s njim tugovala za izgubljenim? Kada se naviknemo na tugu, sve nam je teže odgoditi rastanak s njom. Kada tuga odluči da je došao trenutak da nas napusti, ne događa li se da izmislimo nešto što nismo izgubili zato jer se bojimo ostati sami bez tuge? Tuga je najbolji prijatelj čovjeka i neprijatelj osamljenosti. S tugom se može biti sam. S tugom se ne može biti osamljen. Posebna čar tuge jest čudan osjećaj da nismo sami i da je netko s nama i da nas netko razumije, iako taj netko ne govori i nema sposobnost izreći riječ, napisati rečenicu ili tekst. Kao da ponekad uživamo u tuzi i kao da je ponekad namjerno i ciljano tražimo kako bismo izbjegli samoću i nadvladali osamljenost. Što je ona? Osjećaj? Bol? Patnja? Tuga nema svoju definiciju jer je ne možemo definirati, rijetko je uspijemo i opisati onako kako je osjećamo i doživljavamo. O tuzi govorimo kao nekom neopisivom osjećaju koji nas iznutra lagano i strpljivo reže, sječe, probada. Znamo o njoj da je dobra tek kad nas ponovo vrati u život drugačije, pročišćene nečim za što ne pronalazimo odgovarajuće riječi.  I zaista, kako opisati razdoblje tuge od nekoliko godina jednom kada se čovjek pročišćen i drugačiji vrati životu? Gdje sam bio/bila sve ove godine? U tišini? U mraku? U miru? U patnji? U tjeskobi? U magli? I ako sam bio/bila negdje od prethodno nabrojanog, koje od svih tih iskustava i stanja mogu sigurno definirati i nazvati tugom? Ili je tuga sve što smo nabrojili pomiješano u odgovarajućem omjeru? Tuga za nas ostaje tajna. Ne možemo objasniti kako smo je izdržali. Ne možemo objasniti zašto smo je izdržali. Tu i tamo maglovito se prisjećamo kako tuga nije bila uvijek neugodna i destruktivna. Znala je biti korisna, ugodna, pa čak i bliska. Učinila nas je zrelijima i ozbiljnijima. I njezina jednolična rezanja, probadanja i ranjavanja naše nutrine nismo najbolje podnosili. Neki ožiljci ostali su u nama i ostat će trajno i ne možemo ih ukloniti. Ipak, dok prebiremo nutarnje ožiljke nastale od djelovanja tuge, jesmo li normalni ako uz neugodu i bol osjećamo i određeno ispunjenje i zadovoljstvo jer smo bili strpljivi s tugom i šutke podnosili njezino rovanje i kopanje duboko u nama? Zašto je tuga ponekad i povremeno privlačna i ugodna iako je snažnija i ozbiljnija od boli? Možda u nama ima nešto od hrabrosti i herojstva, nešto što nas nosi da tugu strpljivo podnosimo i šutke odživimo, možda ima nešto u nama satkano od same tuge i kada tuga uđe nas, nije se dogodilo ništa novo, nego kao da se stari poznanik nakon duga odsustva vratio kući odakle je otišao. Možda u nama postoji mjesto u kojem tuga oduvijek živi samo jer ode na dugo putovanje, zaboravimo da je tu živjela. Pa se iznenadimo kad se vrati, ali se brzo na nju naviknemo kao da nikada nije otišla od nas i kao da je oduvijek živjela s nama. Ponekad čak kada se ugnijezdi u nama, ne želimo da ode. Toliko se naviknemo na nju da nam se nutrina čini napuštena kao stara i oronula kuća kada u njoj nema nama povremeno dragog i znanog prijatelja. Naše tuge.

U Sarajevu, 5. 11. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Nadiia Forkosh

Leave a Reply