Utorak, 15 listopada, 2024

Konrad Paul Liessmann u svojoj Teoriji neobrazovanosti – Zablude društva znanja donosi nekoliko vrlo zanimljivih razmišljanja o tome kako se danas razumije obrazovanje i koju vrstu znanja čovjek stječe, ako uopće stječe ikakvo znanje.

Liessmann za početak navodi jedan od problema kojega naziva evaluacijom. Evo što sam Liessmann kaže o tome: Tko kaže: evaluacija, osiguravanje kvalitete ili internacionalizacija već je na dobitku jer te pojmove ne smijete negirati samo po cijenu da sami sebi naškodite (str. 77). Ili nekoliko stranica dalje: Umjesto toga, čete znanstvenika stalno su zaokupljene sastavljanjem vještačenja, evaluiranjem kolega, sačinjavanjem statistika, izračunom planskih brojki i impact-faktora, vrednovanjem zahtjeva i zamolbi te pribavljavanjem dodatnih sredstava. A da se oni nikad ne smire, sa svakom se evaluacijom mijenjaju ili nanovo definiraju kriteriji i postupci po kojima se evaluira. Na taj način evaluacije i mjere takozvanog osiguranja kvalitete sprječavaju baš ono što navodno unapređuju (str.85).

Liessmann nastavlja kako evaluacije koje se svake akademske godine ili čak semestra provode po novim ili ponovo propisanim kriterijima ne doprinose obrazovanju jer prema njegovom shvaćanju evaluacije postaju svrha samima sebi dok se određeno ili stečeno znanje više i ne uzima u obzir kao predmet i objekt evaluacije i znanja.

Uspoređujući život svjetski poznatog njemačkog filozofa Immanuela Kanta i suvremenog akademskog radnika odnosno profesora, Liessmann ironično ističe sljedeće. Kant cijeli život nije išao nigdje nego je proveo život u jednom mjestu gdje je i rođen – u Konigsbergu. Više od deset godina ništa nije objavljivao dok nije završio Kritiku čistog uma kao svoje najvažnije djelo i na kraju jezik kojim je pisao bio je toliko složen i zahtjevan da je njegovo djelo naišlo na šutnju, prijezir i odbacivanje od strane njegovih suvremenika.

Uspoređujući to sa suvremenim akademskim građaninom, Liessmann ističe problem kojega naziva fetišem internacionalizacije: A ponad svega lebdi fetiš internacionalizacije: boravak u inozemstvu smatra se znanstvenom kvalifikacijom sui generis, čineći znanstvenog menadžera koji na mlazni pogon oblijeće zemaljsku kuglu nekim novim vodećim likom čak i onda kad on, opijen vlastitim ubrzanjem, više ne uspijeva domisliti nijednu jasnu misao. (str. 82-83) Liessmann upozorava kako internacionalizacija obrazovanja nije nužno dokazani pozitivni uvjet obrazovanja ističući kako suvremeni akademski građanin koji predaje na internacionalnom jeziku (to je za Liessmana engleski jezik danas) dok avionom obilazi nekoliko svjetskih gradova i sveučilišta nije jamac kako će obrazovanje biti kvalitetno, a stečeno znanje stvarno znanje.

Kao sljedeći problem obrazovanja koji nužno ne donosi ni kvalitetno obrazovanje, a niti uvijek potrebno znanje, Liesmman ističe rangiranje, koje on u jednom podnaslovu opisuje kao Ludilo rangliste čiji uvodni odlomak radi važnosti valja citirati u cjelini: Stanje prosvjetne politike danas se može opisati jednom jednostavnom rečenicom: ona se iscrpljuje buljenjem u rangliste. Ova je opaska sve samo ne polemična, jer upućuje na upravo zastrašujuću evidenciju. Sve relevatne obrazovno-političke odluke o kojima se u javnosti žestoko raspravljalo posljednjih godina motivirane su bilo lošim mjestom na listi, ili su pak rođenje iz želje za postizanjem boljeg mjesta na listi. Bilo da se iniciraju školske reforme, propagiraju pedagoški programi ili zahtjevaju elitna sveučilišta i centri izvrsnosti, argument je uvijek isti: mora se popraviti mjesto na rang listi. Iza sadašnje prosvjetne politike ne naslućuje se nikakav difuzni pojam obrazovanja, a kamoli neki društveno-politički koncept obrazovanja nego se ona, naprotiv, dade svesti na jedinu rečenicu: gdje se nalazimo? (str. 63)

Liessmann rangiranje ne vidi samo kao problem obrazovanja nego ovome treba i dodati kako ne postoji univerzalna metodologija rangiranja s obzirom na različite vrste znanja, nego rangiranje vidi kao oblik ideologije obrazovanja: Svojom ideologijom ranglista naviješta kako je svatko u stanju postići to da postane broj jedan, ili da se barem – kako glasi mantra nove religije – nađe unutar međunarodnog vrha. Međutim, u tom ludilu rangliste u pervertiranom obliku očuvalo se jedno egalitarno načelo: ne postoji ništa što se ne bi moglo rangirati. Svi su pred ranglistom jednaki. I tako se rangira – žustro i sve od reda; odvjetnici i kardiolozi, momci i gimnazije, sveučilišta i hoteli, restorani i dječji vrtići, istraživački instituti i menadžeri, banke i osiguranja, ljepotice i njihovi kirurzi. (str. 67)

Evaluacija, internacionalizacija i rangiranje su prema Liessmannu oblici onoga što on zove neobrazovanost ili čak i glupost: Tko jednom upadne u mehanizam rangiranja, brzo razvija simptome koji podsjećaju na karakter prisile, poznat iz psihoanalize. Što god se nađe u vidokrugu, odmah se mora svrstati u niz. Otprilike onako kako se neki neurotici osjećaju prisiljenima da u svakoj kupaonici u koju uđu prebroje pločice, tako je i sadašnji stručnjak za obrazovanje prisiljen da u obliku rangliste odgovori na svako pitanje s kojim se suoči. Što znači kvaliteta u nastavi? Testirati i rangirati! Što je dobro sveučilište? Evaluiranje i rangiranje! U čemu se manifestira znanstveni dignitet? U rangiranju publikacijskih glasila! Koje istraživačke projekte treba pratiti? Pribavljati i rangirati vještačenja! Nikada sama stvar nije predmetom promatranja ili refleksije, nego samo i uvijek mjesto što ga zauzima na nekoj zloslutnoj listi. Fetišizacija rangliste izraz je i simptom specifičnog pojavnog oblika neobrazovanosti: manjka moći rasuđivanja. (str. 71)

Uz evaluaciju, ranglistu i interncionalizaciju kao dodatni problem obrazovanja Liessmann navodi trajno i neprekinuto reformiranje obrazovnih sustava često puta bez potrebe, bez znanja i bez cilja ili kako to Liessmann opisuje: „Reforma“ je u međuvremenu postala čarobna riječ koja zaposjeda gotovo sva polja društvenog, političkog i kulturnog života. Reformna se fraza posvuda ugnijezdila; u mišljenje i u jezik, ona se ne zaustavlja ni pred kojom institucijom, napada pučke škole kao i sveučilišta, zabačene policijske postaje kao i sjedišta vlade, osiguravajuća društva i prometne koncerne. Zapravo se može govoriti o duhu reforme koji se sablasno nalazi u svakom mediju, u svakom govoru, u svakom proglasu, u svakom službenom priopćenju, u svakom zakonu. Ili se nalazimo u reformnom zastoju, pa smo stoga baš voljni žustro krenuti u reformu, ili je za nas nužna reforma koja za sobom ne može povući ništa drugo doli daljnje reformne naume. (str.139)

Reforme su nužne i vječne jer su uvijek nužne i sa svakom reformom raste potreba za novom reformom jer svi problemi koji za sobom donose reforme mogu se riješiti samo reformom. Liessmann ističe kako ideja uspješne reforme označava kontradiktornost, jer uspješna reforma znači da se više nema što reformirati, a to je nemoguće pa je uspješna reforma kontradikcija same reforme jer reforme uvijek mogu biti, ali nikada ne može biti reforma obrazovanja koja bi se mogla i smjela nazvati uspješnom.

Liessmannovo promišljanje o obrazovanju i njegovom odnosu prema znanju u mnogočemu odudara od naučenih rečenica o obrazovanju i njegovoj vezi sa znanjem jer rijetko se tko usudi reći da u velikom broju slučajeva evaluacija, internacionalizacija, rangiranje i reforme obrazovanja ne uključuju nužno kvalitetnije obrazovanje i bolje znanje nego, kako to i sam Liessmann podcrtava, može uzrokovati i neobrazovanost, a u krajnjem slučaju i kako Liessmann veli i glupost.

U Sarajevu, 20. 2. 2019.

O. J.

 

Izvor:

Konrad Paul Liessmann, Teorija neobrazovanosti. Zablude društva znanja, Jesenski i Turk, Zagreb, 2008. (prijevod s njemačkog: Sead Muhamedagić)

Izvor (foto): 123rf.com

Tags: , , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment