O nepripadnosti

Nepripadnost. Ne pripadati vremenu u kojem živiš i svijetu kojega ne razumiješ. Previše daleko od vremena u kojem si živio da bi ga mogao vratiti. Od brzine kojom se vrijeme i svijet kreću, čovjeka hvata vrtoglavica. Iznenada se obrecne u svijetu kojem ne pripada. Zna ljude, ali kao da ostaje usamljen u spoznaji tko je on. Kao što nas fasciniraju tajna društva jer su privlačna i nepoznata i odbijaju nas svojim skrivenim postojanjima, i čovjek sebi postane kao tajno društvo jer nepoznate i do tad skrivene želje i potrebe naglo se rađaju i privlače, ali bivaju i odbojne jer su nepoznate i njemu strane. One postavljaju uznemirujuća pitanja: Kojem vremenu pripadam i koji je moj svijet, što je moje u društvu u kojem više ni sebe ne prepoznajem? Još se nismo snašli u novom vremenu i još novijem svijetu, već smo pod nesnosnim pritiskom kako moramo pripadati negdje. Nekome. Nužno i apsolutno. Tko želi biti sam kao slobodan pojedinac, smutljivac je i sumnjiv. Kako im objasniti da nije da ne želimo pripadati nikome i nigdje jer je to pasji i lutalački život bez ikakvog mira i spokoja, ali sve se tako brzo dogodilo, pa smo usput i sebe izgubili i treba vremena da se čovjek pronađe. Pa iako se ne pronađe i ostane sam i usamljen, mora li nepripadnost biti neoprostiv grijeh i neviđeno zlo? Šta ima loše u zahtjevu da netko ne pripada nikome ni nigdje? Neće li ga svejedno demon usamljenosti stalno progoniti? Nije li mu to dovoljna kazna? Zašto ga još moraju progoniti apostoli i propovjednici pripadnosti i mantrati mu na uho: Ako želiš spasiti svoju dušu, moraš negdje pripadati, bez klasifikacije si osuđen na vječnu propast. Klasifikatori i zeloti pripadnosti uvijek misle da je želja za nepripadanjem znak za uzbunu. Takvog treba pratiti i po potrebi progoniti ako slobodnom voljom ne želi u neki od klasifikacijskih torova. Kako im nije palo na pamet da se čovjek čak i u samom sebi može izgubiti, ne poznavati samog sebe jer ga zbunjuje svijet u kojem se našao i ono što je postao. Kao što se vojnik došavši iz strahota rata ne može naviknuti na blagodati mira, nego se od mira razboli i oboli. Mir mu dođe kao bolest iako je za njim žudio cijelim svojim bićem. Događa se da čovjek cijelim bićem žudi pripadati negdje i nekome. A kad to učini, pripadnost postane za njega bolest i on oboli i razboli se. Negdje u njemu postoji nešto što ga kao objekt žudnje privlači, ali istovremeno izjeda kao mir vojnika. Tko zna o čemu je riječ? Sebičnost? Sloboda? Samosvijest? Neprilagođenost? Ili onaj osjećaj da je došao u razdoblje života kada sve manje razumije i sebe i svijet oko sebe, pa je oprezan od silnih poziva da pripada i tamo i ovamo da ga ne bi kao cirkusku atrakciju vodili okolo na lancu i uzvikivali: Evo ga, vidite, ovaj pripada nama. Od mučne čamotinje nepripadnosti jedino je gora pripadnost onomu što ne znamo što je i onomu za koga ne znamo tko je, a takvih prevrtljivih što i tko ima danas svugdje i posvuda koji uporno i predano u religioznom zanosu upiru prstom u ono malo onih koji ne žele pripadati: Vidite ih i dobro zapamtite, to su vam u nas i kod nas najveći smutljivci i izazivači nemira, ne žele pripadati nigdje i nikome, nego da ih se pusti na miru jer navodno ne razumiju ni vrijeme niti svijet u kojem žive, kažu da su samima sebi stranci. Klasifikatori i propovjednici pripadnosti ne mogu razumjeti banalnost jednog običnog ljudskog iskustva. Iskustvo koje čovjek proživljava kada se istrgne iz svega do tada poznatog i svog i nađe se u vremenu i svijetu koji nisu njegovi jer ih ne razumije i ne može uspostaviti komunikaciju s njima. Nije u pitanju ništa opasno niti zavjereničko, niti štetno, niti grešno. Samo iskustvo koje je teško i samom sebi objasniti, pa se šutljivost onoga koji ne pripada nigdje i nikome doživljava kao poziv na sukob i neprijateljstvo.

Ono što čudi jest da su i najveći apostoli i širitelji pripadnosti sigurno prošli ili prolaze kroz isto ili slično, ali o tome šute. Je li iz straha od sebe ili ne smiju pokazati slabost pred onima pred kojima su se zakleli na pripadnost do groba? Sve je manje razumijevanja za čovjekovu zbunjenost i nesnalaženje kada iznenada shvati da ovo vrijeme nije njegovo i da svijet u kojem živi nije njegov svijet, i da i u takvom stanju duha ipak mora živjeti koliko god mu bilo teško. O onima koji ne žele pripadati često se misli sve najgore, kao i o njihovim motivima i razlozima. Poneko se dosjeti pomisliti na ono iskustvo kojega svi proživimo i prođemo kada smo stranci samima sebi i ništa ne razumijemo i ne shvaćamo ni vrijeme, ni društvo, ni svijet, ni druge. Svi smo nekada živjeli ne želeći pripadati jer ništa nismo razumjeli i bilo je dovoljno teško biti i živjeti sa samim sobom. I trebali bismo u tom iskustvu pronaći motive razumijevanja, pa čak i nekakve ljudske nježnosti prema onom koji ne pripada nigdje i nikome ponukani mučnim iskustvom samoće i usamljenosti i neshvaćanja vremena i svijeta koji su nekad bili naši. Nitko istinski ne želi nikada i nigdje ne pripadati nikome i ničemu. Ipak, događa se rascjep između nas na jednoj strani i vremena i svijeta na drugoj. Svi smo jednom i ponekad bili onaj vojnik koji nije mogao razumjeti mir i radije je birao ne pripadati nikome ni nigdje jer je oduvijek pripadao ratu i bio dijete rata i bio povezan s onima kojih više nema. Svi smo nekad u životu bili djeca nepripadnosti i pripadali smo ljudima, svijetu i vremenu koji su bili naši, ali su barem za nas sada nepovratno izgubljeni. Ne bismo li trebali imati više razumijevanja prema našim prošlim ali sadašnjim nepripadnostima? Nismo samo mi nepovratno izgubili svoje vrijeme i svoj svijet, pa sad zbunjeno i oprezno gledamo oko sebe i slušamo sirenski zov nekih novih pripadnosti i pripadanja. Plašimo se s pravom jer neka prošla pripadanja i pripadnosti nisu završila nimalo dobro ni za nas ni za druge. Ako već sebe razumijemo u svojoj želji da ne pripadamo, možemo li razumjeti drugoga koji želi isto? Obojica znamo da je dovoljno mučno i neugodno što moramo biti sami sa sobom odvojeni od vremena i svijeta koji pripadaju nekim nepoznatim, novim i drugačijim drugima koji se ne trebaju nas plašiti. Nismo mi nikakvi smutljivci i provokatori. Mi smo običan ljudski svijet čije je vrijeme neumitno prošlo i čiji je svijet ostao u prošlosti. Drugo vrijeme i drugačiji svijet ne poznajemo. Biramo biti anonimci i oni koji ne pripadaju. Zabavljeni sobom i svojom mukom ne primjećujemo promjene. Na pola puta niti smo više naivni kao novajlije niti smo više optimisti kao nekada. Između vremena i svjetova koji velikom brzinom svakodnevno prolaze ostajemo biti oni koji ne pripadaju nikome i nigdje. Najtiši smo i najneznatniji jer ne tražimo ništa više nego da živimo i odživimo sami sa sobom ono što je ostalo od života, kao što i vojnik želi odživjeti mir kojemu ne pripada i kojega neće nikada razumjeti jer on pripada i uvijek je pripadao drugačijem vremenu i svijetu.

U Sarajevu 22. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: stillfx

Leave a Reply