Kategorija: Mario Bernadić

„…Starac mu odgovori kako je nekad i sam bio uvjeren da je bol nužna posljedica ljubavi, ali zatim je shvatio da je bol zapravo prethodnica iste. Bol je instinktivna potreba duše koja pokušava doći sama sebi. ‘Nije li tako?’, upita. ‘Kad nas nešto boli, na to mjesto stavljamo ruku … Zbilja, posebna prilika da se osjetimo i opipamo … Jer gdje je moja bol, tu sam i ja …’”.

„Ispod tog plitkog i blijedog neba, koje više nije budilo ni čežnje ni tajne, nalazila se betonska šuma u kojoj nije bilo ni daljine, a ni slobodnog prostora. Sve je već bilo nečije i sve je imalo svoju cijenu, a kvadrati su se, kako znamo, papreno skupo plaćali. Dok bi čovjek, kad bi ih se konačno dočepao, njih pedeset do šezdeset, postajao uznosito zadužen…”

„Znaš sinko, svoje minule gluposti ne priznaju samo oni koji iz njih ništa nisu naučili. Da, bio sam mizantrop, i to moguće onaj najperfidnije vrste. Dakle, onaj što zauzeto voli ideju čovjeka, ali zato svim srcem prezire konkretne ljude.”

„Odjednom mu se činilo da onaj učestali famozni ‘čovjek srca’ kao i njemu suprotstavljeni ‘čovjek razuma’ nisu bili ništa drugo doli robovi vlastitog usuda. Istinski jadnici koji s ponosom ističu ono kako ne mogu protiv sebe.”

Bića koja nečemu teže, vjeruju i nadaju se morala bi raspoznati da sva zajedno pripadaju vrlo specifičnoj vrsti koja nečemu teži, vjeruje i nada se…

„Ona je bila ustuknula. Valjda se prepala tolike ljubavi. Rekla mi je da se osjeća kao da nestaje … da to više jednostavno nije ona. A ja sam otišao pomislivši, ako već ljubav ne može biti potpuna, neka onda to barem bol bude.”