O očekivanjima drugih

Očekivanja su uvijek u opasnosti da budu iznevjerena. Očekivanja nikada do kraja nisu ostvarena. Iznevjerenost i neostvarenost očekivanja stvaraju napetost. Napetost stvara nezadovoljstvo, a nezadovoljstvo stvara bijeg u sebe. Čovjek nesposoban prihvatiti da neka očekivanja niti mora ispuniti niti trebaju biti ostvarena sklanja se u svoju nutrinu. Ali tu ne pronalazi mir.

Tu pronalazi sukob sa samim sobom, jer drugi zahtijevaju da očekivanja budu ostvarena i ispunjena, a za to čovjek više nema ni volje, ni snage, ni želje. Kako se oduprijeti zahtjevima drugih koji nam nameću očekivanja koja ne želimo, očekivanja koja nisu naša, očekivanja koja osobno čovjeku ne znače ništa? Možda je dobro početi od drugoga koji pred nas postavlja zahtjev i traži da se njegova očekivanja ispune. Ukoliko drugi pred nas stavlja određena očekivanja, treba ponovno preispitati vlastitu slobodu pred očekivanjima drugog. Mogu li i smijem li slobodno odlučiti da očekivanja drugoga nisu moja očekivanja i da očekivanja drugoga ne mogu nametnuti nutarnju obvezu čovjeku tako da očekivanjima drugih ne može, ne smije i ne treba reći ne? Sloboda čovjeka u odnosu na očekivanja drugih nije isključiva sloboda koja uvijek govori ne, nego uključujuća sloboda koja slobodno bira između onih očekivanja kojima sloboda kaže da i onih kojima sloboda kaže ne. Čovjek je iznutra slobodan reći da onim očekivanjima drugih za koja odluči da ih može i treba prihvatiti ne zato jer ih i on želi, nego jer je iznutra slobodan reći da tim očekivanjima bez obzira kako ta očekivanja doživljava onaj drugi koji ih postavlja, traži, zahtjeva. Samo ukoliko je čovjek slobodan iznutra, oslobođen izvanjskih obveza, nametanja, zahtjeva, uvjeta, samo iznutra slobodan čovjek može reći da očekivanjima drugih, kao što im može reći i ne. Frustracija koja nastaje u čovjekovoj nutrini kad mu drugi nameću očekivanja koja ne želi i ne smatra svojima je osjećaj da čovjek nije slobodan iznutra odlučiti se kako želi ili ne želi ispuniti očekivanja drugog, nego izvana osjeća pritisak obveze koja sputava njegovu nutarnju slobodu tjerajući ga pri tom da izvana daje obećanja, a iznutra se puni jalom i gnjevom što je obećanja dao. Ukoliko odgovara sa da na očekivanja drugih iz svoje nutarnje slobode ne osjeća poteškoću ni teret radi očekivanja drugih. Iz svoje nutarnje slobode on se odlučuje ispuniti očekivanja drugih jer je to sam slobodno odlučio učiniti. Tada čovjek ne osjeća jal i gnjev što drugi od njega nešto očekuje. Iznutra slobodan čovjek shvaća da očekivanja drugih ne mogu biti nametnuta kao izvanjska obveza njegovoj nutarnjoj slobodi. Uvijek slobodan iznutra čovjek može reći ne želim, ne smatram, ne trebam ispuniti očekivanja drugoga. Ovakav stav nutarnje slobode pred očekivanjima drugih često se smatra individualističkim stavom čovjeka kojega ništa ne zanima, koji živi kako hoće i kako želi i koji ne registrira postojanje drugih oko njega. Ali to je tako samo u očima drugih koji mu izvana nameću očekivanja koja nisu njegova. Drugome je najteže prihvatiti da njegova očekivanja kao i njihovo ispunjenje nisu važna i potrebna čovjeku koji je iznutra slobodan da im kaže ne. Iznutra slobodan čovjek u odnosu na očekivanja drugih je čovjek koji je svjestan da očekivanjima drugoga nekad može, treba i smije jednostavno reći ne.

 

Sarajevo, 8. 12. 2017.

O. J.

Leave a Reply