POSLUŠNOST: VRLINA ILI PREDUVJET ZA TRAGEDIJU, PA ČAK I ZLOČIN?

Nakon što je izraelski Mossad u proljeće 1960. u Argentini majstorski uhitio te neprimjetno u Izrael prebacio notornog nacističkog zločinca Adolfa Eichmanna, njemačko-američka filozofkinja Hannah Arendt se ponudila redakciji „New Yorkera” da kao dopisnica iz Jeruzalema radi za njih na ovom slučaju. S obzirom na to da se u svojem filozofskom radu već bavila odnosom politike, terora i nasilja, jednostavno je iz prve ruke željela upoznati toga groznog čovjeka. Tako će na kraju nastati njezino vjerojatno najznačajnije djelo: „Eichmann u Jeruzalemu: Jedno izvješće o banalnosti zla.” Možemo primijetiti da je drugi dio naslova naznačenog djela itekako simptomatičan, te da ponešto delikatno poručuje svojim čitateljima već na samom početku. Naime, prije nego što će prvi put uživo vidjeti Eichmanna, Arednt je bila vrlo nervozna, pa čak i anksiozna. Osjećala je groznu nelagodu jer je očekivala da će se susresti sa utjelovljenjem metafizičkog zla u svojem najrafiniranijem mogućem obliku. Međutim, na kraju će je u svemu tome zadesiti jedna potpuno drugačija vrsta šoka. Naime, Eichmann je prema njezinim vlastitim riječima bio „užasno i zastrašujuće normalan”. Omanji, proćelavi birokrat, blagog nastupa i izraza lica … činio se posve suprotnim u odnosu na grozna zlodjela koja je bio počinio. Da ne bude kakve zabune, dotičnog su pregledali i najbolji izraelski psihijatri i psiholozi te jednoglasno zaključili da je u potpunosti normalan. Eichmann se tijekom cijelog procesa pokušao opravdati time da je on samo izvršavao svoju dužnost. Pri tome se nešto pozivao i na Kantov Kategorički imperativ premda ovaj po sebi nije imao nikakve veze s bilo kakvom zločinačkom politikom kao ni poticanjem na istu. Štoviše, Kantov kategorički imperativ predstavlja tek jednu od inačica tzv. zlatnog pravila koje po sebi predstavlja temelj svekolikog morala (Ne čini drugom što ne želiš da drugi čini tebi!). U svakom slučaju, kod Eichmana se nazirao taj nekakav toksični koktel osrednje inteligencije i slijepe poslušnosti prema nadređenima. Arendt je bila uočila još jednu specifičnu crtu njegova karaktera: Eichman je bio rođeni kolaboracionist, svojevrsni ovisnik o pridruživanju (engl. joiner). Već od najranije dobi trudio se biti članom različitih dječjih, kasnije i omladinskih organizacija. Volio je biti dijelom neke veće, moćnije skupine. Tako će 1927. upasti i u Savez njemačko-austrijske desnice (Frontkämpferbund), 1932. u NSDAP, a zatim i u notorni SS. I tako, malo pomalo, od lokalnog nacističkog potrčkala, postaje jedan od ključnih izvršitelja pogroma nad Židovima tijekom II. svj. rata, a sve to, vidimo, u ime slijepe poslušnosti prema svojim nadređenima. Kako to Arendt dalje primjećuje, za razliku od nekih drugih nacističkih zločinaca koji su čudovišno mrzili Židove, Eicmann je učestalo isticao da osobno nikad ništa nije imao protiv njih. Za njega je sve to, kako rekosmo, jednostavno bila stvar osobne dužnosti, odanosti i posvećenosti.

Poražavajući rezultati Milgramovog pokusa

Eichmannov primjer će potaći neke zapadne istraživače da se ozbiljnije pozabave sa ulogom poslušnosti u kreiranju i izvršavanju ratnih zločina. Naime, sad je glavno pitanje bilo radili se tu o nekakvoj specifičnoj njemačkoj slijepoj poslušnosti prema nadređenima ili pak o općenito ljudskoj prirodi kao takvoj. Negdje istovremeno, dok se u Jeruzalemu sudilo Eichmannu, američki psiholog Stanley Milgram će u New Havenu izvesti jedan od najkontraverznijih pokusa iz domene socijalne psihologije ikad. Dobrovoljni sudionici pokusa bili su upućeni od strane profesora da ispituju druge sudionike (koji su ustvari bili unaprijed pripremljeni profesionalni glumci), te da im puštaju elektrošokove za svaki krivi odgovor. Pri tome su sa svakim krivim odgovorom šokovi postajali sve snažniji, dok su se glumci, koji zapravo nisu trpjeli nikakvu bol, svojski trudili da dramatično dočaraju istu. I tako, nakon serije šokova, isti na kraju postaju tobože smrtonosno jaki. Glumci vrište i mole za milost, a njihovi „mučitelji” se nećkaju. Međutim, profesor potiče sudionike da nastave sa šokovima jer je to za „dobro znanosti”. Na kraju, kad se sve zbroji, tek je 35% sudionika odlučilo prestati s mučenjem kad su bili jasno upućeni da ispitanici sada doslovno mogu umrijeti. Ostalih 65% je nastavilo s mučenjem, pri tome se slijepo uzdajući da profesor zna što radi. Zanimljivo, eksperiment je ponovljen 2009. na TV France 2, i to sada u kontekstu povjerenja običnog čovjeka u autoritet televizije. Ovaj put su rezultati bili još više zastrašujući. Čak 80% sudionika je ustrajavalo u tobožnjem mučenju, uzdajući se u to da njihovi omiljeni urednici znaju što rade.

Razumna poslušnost da, slijepa poslušnost ne!

Manje-više nitko ne voli slušati kritike, a osobito ne autoriteti koje po sebi vrlo često karakterizira onaj crveni, ekstrovertirano-impulzivni spektar osobnosti. Štoviše, takvi su često u prilici da se na temelju svojeg poslovično visokog samopouzdanja manje-više osjećaju potpuno nezabludivima. I stoga im se mnogi ne usude suprotstaviti, a vidimo da bi oko nekih pitanja definitivno morali. Ovdje naravno ne govorimo samo o ekstremnim slučajevima kakav je bio onaj Eichmannov nego i općenito. Autoriteti svih vrsta počesto očekuju da u ime poslušnosti prema njima radimo stvari koje po sebi mogu biti i pogrešne. To može biti bilo tko: šef, roditelj, stariji brat, prijatelj… A tko se u takvim situacijama boji suprotstavljanja i sukoba, može računati jedino s tim da će baš na taj način s vremenom upasti u istinski bezizlazan sukob i nevolju.

U Sarajevu 12. VII. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright : denisfilm

Leave a Reply