Četvrtak, srpanj 29, 2021

I osjećaji mogu izumrijeti. Kao rijetke životinjske vrste koje možemo vidjeti još samo na slikama i izumrle osjećaje možemo promatrati kao da smo u muzeju vlastitog nutarnjeg života. Ne možemo ih uskrsnuti. U nama nema takve moći. U nama nema beskonačnog i vječnog svijeta osjećaja. Ili možda ima? Zajedno s nama osjećaji se rađaju. Rastu. Sazrijevaju. Suše se. Otpadaju kao listovi. Nestaju. Onaj osjećaj kojega se možemo prisjetiti, ali ga ne možemo više oživjeti izumro je. Ostao je u nama kao eho prošlog vremena. Osjećaj koji u nama odjekuje, ali ne možemo pronaći u sebi izvor njegovog glasa. Život zna biti poput iščezlog svijeta. Kao odjek mnoštva osjećaja koji ne postoje i ne žive. Kao svijet izumrlih bića. Možemo biti kao muzej. Ili antikvarnica. Ili galerija. Hodamo. Gledamo. Zastanemo. Pred nekim osjećajem se zamislimo. Pokušavamo se sjetiti i odrediti kakav je bio. Njegove konture. Boje. Okus. Miris. Pred sobom imamo njegovu sliku. Bio je ugodan. Topao. Mekan. Nježan. Zanimljiv je naš muzej osjećaja. Naša antikvarnica gdje su osjećaji ponekad naslagani bez reda i naslova. Je li to bila ljubav? Čekaj. Ili je bila privlačnost? Ili je bilo nešto drugo u pitanju? Ili je bila ravnodušnost? Dobar dio života provodimo u muzeju. U antikvarnici. Pokušavamo presložiti osjećaje. Uvesti nekakav red i hijerarhiju. Raspored. Katalogizaciju. Kad nas netko priupita za neki osjećaj da znamo na kojoj je polici. U kojem redu. Pod kojim slovom. Ili brojem. Ili na kojoj stranici. Nerijetko je sve nabacano i razbacano. Izumrli osjećaji. Stari osjećaji. Suhi osjećaji. Novi osjećaji. Živi osjećaji. Slabi. Jaki. Intenzivni. Nekad je u pitanju takva zbrka i nered kao ono kad kažemo da je u nama neobjašnjiva mješavina osjećaja. Ne znamo ih izraziti. Ne možemo ih opisati. Više ne znamo koji su živi, a koji su mrtvi. Kakav cirkus i gungula! Oni se međusobno prepiru. Optužuju. Podupiru. Napadaju jedni druge. Udružuju se jedni protiv drugih. Podmeću si zamke i klopke. Međusobno se mrze. Ili obožavaju. Ne mogu jedni bez drugih. Pamet stane kad se neki od njih međusobno udruže. Kao ljubav i mržnja. Ili prijetvornost i iskrenost. Ili ravnodušnost i euforija. Nemoguće kombinacije i suradnje zbog čega ne znamo izići sa sobom na kraj.

Ne bude uvijek tako. Nekad se osjećaji umire. Puste da jedni pored drugih postoje. Dobijemo priliku da svakog od njih dobro proučimo. Sa svih strana. Ili barem pokušamo. Ti si dakle ljubav? Tko bi rekao da si tako složen osjećaj! Ti si prijateljstvo? Čovjek te nikako ne može do kraja razumjeti! Ti si tuga? Teško je vidjeti tvoj oblik i konture kao da si nešto što stalno mijenja formu! Dovoljno je da ih tek nekoliko vidimo da nam bude jasno koliko smo nerazumljiva i neshvatljiva stvorenja. I sebi. I drugima. Ponekad se najugodnije osjećamo u onom dijelu gdje su izumrli osjećaji. Od njih su ostale slike. Neka vrsta uspomena koje vise na zidovima. S vremenom postane zanimljivo. Nekima od tih izumrlih osjećaja se smijemo. Simpatični su. I sebi se čudimo zar smo zaista to osjećali? Nekima se divimo. Tko bi rekao da smo već tada imali tako ozbiljan i zreo osjećaj? Za neke bismo željeli da su još s nama. Uzdahnemo i pomislimo: Šteta što više nisu s nama! Neki su neugodni. Oni su prekriveni neprozirnom tkaninom. Ne želimo ih vidjeti. Drago nam je što su izumrli i mrtvi jer da oni nisu umrli, možda bismo mi umrli. Što smo mi? Muzej izumrlih osjećaja? Antikvarnica razbacanih emocija? Galerija prekrivenih i skrivenih osjećaja? Kad bismo ih mogli sve složiti na pravi način! Jednom i kako treba! Bez potrebe da ih moramo ikada više preuređivati. Sve ih nabrojiti. Izbrojiti. Svakom odrediti njegovo mjesto. Položaj. Važnost. Potrebu. Dati mu ime. Odrediti mu kad smije i kad ne smije izbiti na površinu. Ali ne ide. Čak i prema onim osjećajima koji su izumrli razvijemo nove osjećaje. Kao da imamo sposobnost uskrisiti iz mrtvih neke među njima. Možda smo na kraju ipak beskonačan svijet emocija? Svijet čije stvarne obrise i pravi oblik ne možemo znati.

U Sarajevu 4. 3. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: anyaberkut

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment