Petak, listopad 22, 2021

Samostalnosti nema bez odgovornosti i radnih a navika, a sve troje se uči od najranije dobi…

Čovjek danas skoro gdje god da makne, i s kim god da porazgovara, nekako se vrlo brzo susretne s roditeljskim žalopojkama glede nesamostalnosti njihove djece. Neki od njih su već duboko u tridesetima, a još uvijek žive zajedno sa svojim roditeljima. Drugi su se opet već nešto kao osamostalili, ali svejedno još uvijek uvelike ovise o roditeljskoj financijskoj i inoj pomoći. Razlozi za sve ovo su višestruki, te mogu biti ekonomski, politički, ali i oni kulturološki te mentalitetski. Početak XXI. st. bio je obilježen rastom globalne političke i ekonomske nestabilnosti, ali i promjenom viđenja dječjeg odgoja općenito. Osim toga, u igri su i neki tradicionalni mentalitetski razlozi. U tome smislu, podaci Eurostata nedvojbeno pokazuju da je problem nesamostalnosti mladih kudikamo izraženiji u mediteranskim i balkanskim kulturama nego u ostatku Europe, dok se, s druge strane, najranije osamostaljuju mladi Skandinavci. Razloge za potonje izgledno treba tražiti i u tješnjoj južnjačkoj unutarobiteljskoj povezanosti i bliskosti nego što je to slučaj kod pohladnih sjevernjaka, a dio problema se ogleda i u nejednakom statusu muške i ženske djece na europskome Jugu, pri čemu se od djevojaka ponešto odgovornosti još i očekuje, dok se povlaštene sinove nerijetko posve raspusti. Stoga i ne čudi da se problem nesamostalnosti mladih u konačnici danas osjetno više odnosi na muške nego na ženske potomke.

Toksični koktel kritike, kontrole i nesebične pomoći

Ukoliko govorimo o gore spomenutim ekonomskim, političkim, pa i onim mentalitetskim razlozima, čovjek – pojedinac je izgledno tu poprilično bespomoćan. Međutim, pored toga postoje i one neke jednostavne i pouzdane odgojne mjere koje se uvijek mogu poduzeti i koje uvijek donose rezultate. U svakom slučaju, najvažnijim se čini izbjeći onaj paradoksalni otrovni odgojni koktel koji se otprilike, s jedne strane, sastoji od puno kritike i miješanja u sve i svašta, dok se, s druge strane, djeci nesebično pomaže i kad treba i kad ne treba. A često sve ovo skupa i istovremeno: Recimo, prvo mu se pomogne, a zatim ga se proziva i omalovažava što mu je ta pomoć bila pružena. Ili obratno, prvo ga se zbog nečega žestoko „nalijepi”, a zatim sami roditelji plate što se već mora platiti te preuzmu odgovornost koja se ima preuzeti. Premda roditeljima jedno ovakvo ponašanje pokatkada izgleda posve logičnim i opravdanim, s njim se djeci urezuje neizbrisiv dojam da su ona totalno i nepomozivo nesposobna, te da i nemaju drugog izbora u životu nego i dalje parazitirati na trudu i zalaganju svojih roditelja. Stoga, ako roditelji uistinu planiraju podizati samostalnu i poduzetnu djecu, onda bi ih u jednom takvom smjeru trebali početi usmjeravati već od najranijeg djetinjstva.

Već trogodišnjak nije beba a kamoli desetogodišnjak

Moguće i ponajveći neprijatelj odgoja djece za samostalnost je taj trajni roditeljski dojam da je to njihova „draga mala beba”. Bebama ovo doduše posvema i paše, međutim, to razdoblje i ne traje toliko dugo. U tom smislu, pedagozi i psiholozi predlažu da bi već male dvogodišnjake i trogodišnjake trebalo početi učiti nekim dužnostima i obvezama. Ništa prezahtjevno, ali trebali bi znati skupiti razbacane igračke na za to predviđeno mjesto, odnijeti i baciti ponešto u smeće ili prljavi komad odjeće u za to predviđeni koš. Nadalje, predškolska djeca (4-5 godina) već bi trebala znati pomoći oko postavljanja i raspremanja stola; igračke bi sada trebali znati ne samo skupiti nego i lijepo složiti. Slično važi i za ostale stvari u njihovoj sobi, dakle, učiti ih organizaciji i redu. Također bi mogli pomoći oko hranjenja ljubimaca – gdje ih ima i sl. Mlađi osnovci (6-9) godina već bi trebali znati usisavati, skloniti za sobom prljavo suđe i složiti ga u perilicu, ili ako je nema, onda isto mogu slobodno i oprati. Također, trebali bi znati sortirati prljavo rublje (barem ono najosnovnije na „bijelo” i „obojeno”), zalijevati cvijeće i sl. Stariji osnovci (iznad deset godina) već bi trebali znati skuhati i pripraviti sebi ona neka barem jednostavnija jela. Brisati i čistiti mogu sve kao i odrasli, a gdje postoji vrt mogu ga već posve i održavati. Mnogi će roditelji od posljednjih redaka vjerojatno doživjeti nemalu nelagodu. Nešto u stilu: „Pa gdje ću im to, oni su još mali”. Ali struka bi im kudikamo odgovorila: „Samo vi tako, pa će te za dvadesetak godina na grbači imati lijenog i bezidejnog tridesetogodišnjaka”. Jer stvar je po sebi poprilično jednostavna: radne navike i osobnu odgovornost stječemo ili od najranijeg djetinjstva ili ih u protivnom nikad ni ne steknemo.

Sve do sada rečeno važi i za samostalnost. Recimo, ukoliko se djeci ne jede ono što je za ručak, struka kaže da bi ih trebalo pustiti da biraju, s tim da bi se onda sami trebali pobrinuti za željeno jelo, a vi će te im svakako pomoći u početku da to i priprave. Slično vrijedi i za brojne druge stvari. Recimo, svakako ima smisla mlađim osnovcima redovito pomagati oko zadaće, ali danas se često čuje kako roditelji i dalje u tome pomažu čak i svojim osmašima, devetašima, pa čak i srednjoškolcima. Zato im čak ni kao prvašićima ne treba jednostavno uraditi zadaću nego ih učiti i poticati kako to sami da shvate i urade.

Zapravo cijeli ovaj koncept bi se mogao jednostavno predstaviti slijedećim riječima: Dopustite im izbor, ali uvijek im vežite i poneku zadaću i odgovornost uz taj izbor. U tome smislu, još jedan primjer: Dijete ne želi ujutro odjenuti ono što ste mu vi naumili. Dopustite mu da samo izabere što će obući, s tim, odmah ga informirajte da će tu odjeću samo trebati oprati. Ili drugi, i to vrlo čest primjer: Vrijeme je ručku, a dijete uopće ne želi jesti. Ne mora, ali uz važnu napomenu: “Sine, večera je u 19h!” Možda će se ovo nekom današnjem roditelju opet učiniti okrutnim, ali to je otprilike to – poprilično jasan i iscrpan plan kako podići marljivog, odgovornog, samostalnog, realnog i zadovoljnog čovjeka. Ovo posljednje posebno, jer i brojna novija psihološka istraživanja pokazuju kako laskanje i podilaženje djeci uopće ne izgrađuje njihovo zadovoljstvo i samopouzdanje. Naprotiv, to se postiže isključivo sticanjem praktičnih znanja i vještina, te svladavanjem konkretnih problema i izazova.

U Sarajevu 4. I. 2021.

M. B.

Izvori:

– Renee RODRIGUEZ, 7 Tips for Raising Independent Children (22. IX. 2017.), Thrive Global, https://thriveglobal.com/stories/7-tips-for-raising-independent-children/ (Stanje: 3. I. 2021.).

– Michael THOMSPON, Flying Solo: Raise an Independent Kid (26.VIII.2014.), Parents, https://www.parents.com/kids/responsibility/teaching/flying-solo-raise-an-independent-kid/ (Stanje: 3. I. 2021.).

– Jim TAYLOR, Parenting: Raise Independent Children (17. X. 2010.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/blog/the-power-prime/201011/parenting-raise-independent-children (Stanje: 1. III. 2021.).

 

Izvor (foto): 123rf.com; CopyrightJasmin Merdan

Tags: , , , , , ,
Mario Bernadić

0 Comments

Leave a Comment