O boli

Težina naše boli je u tome što je ne možemo drugom prenijeti onako kako ona u nama postoji i živi. Bol je nekomunikativna. Zatvorena u sebe. Drugom možemo prenijeti tek riječi ili neke nejasne zvukove o onome što nas boli, kako nas boli i gdje nas boli. Bol nas zatvara u sebe. Izolira nas od svih. U dubokoj i neizrecivoj boli otkrivamo što znači biti sam i što znači biti bespomoćan. Svi su tu. Žele pomoći. Ovdje su za nas. Nijedan od njih ne može našu bol „izvaditi“ iz nas i „unijeti“ u sebe. Strašno iskustvo boli doima se i kao najintimnije iskustvo samog sebe. Kao da sebi nikada nismo bliži nego onda kada nas boli. Ta blizina može biti spoznavajuća jer u vlastitoj boli o sebi otkrivamo ono što je dotad u nama bilo skriveno i nepoznato. Otkrivamo snagu da se borimo. Otkrivamo motive zašto ne želimo odustati. Ali možemo otkriti i naše krhkosti pred iskustvom boli, našu nemoć i naš strah. Bol ima i onu razarajuću dimenziju kada se u nju hermetički zatvaramo i ne dopuštamo nikomu da nam prilazi. Razarajuće iskustvo boli nije uvijek i isključivo u njezinom fizičkom intenzitetu. Ponekad je u njezinoj nematerijalnoj dimenziji kada nas bol prožima tako da uvjeravamo sebe da nas nitko nikada neće moći razumjeti u našoj boli. Ne postoji način njenog prijenosa tako da prestane biti moja bol i postane njegova/njezina bol. I ona iskustva koja prate moju bol poput straha i neugodnog iščekivanja ne mogu biti prenešena drugom. Bol se ne prenosi. Bol se opisuje. Ne tražimo utjehu u pokušaju da prenesemo našu bol drugom. Takva utjeha unaprijed je osuđena na neuspjeh i produbljuje bol. Utjehu tražimo u mogućnosti da će drugih razumjeti opis kojim govorimo o svojoj boli. Sve naše izgovorene i napisane riječi o boli ne traže od drugog da naša bol postane njegova i ne bude više naša. Magično da nas prestane boljeti i nastavi boljeti njega. Ne. Mi tražimo od drugoga da pokuša razumjeti. U razumijevanju drugi nam se približava najbliže koliko je moguće približavanje ljudskih bića. On/ona izgleda razumije. Ne osjeća našu bol. Aktivno ne sudjeluje u njoj. Ne osjeća ni fizički ni nutarnje ono što nas boli. Bol će uvijek u svojoj punini i apsolutu ostati uvijek moja. Iskustvo neprenosivo drugom onako kako ono u meni živi i djeluje. Sve što možemo dobiti od drugog jest razumijevanje. I sve što možemo tražiti od drugog jest razumijevanje. Razumijevanje nam ne olakšava bol. Njezin intenzitet ostaje isti. Ne umanjuje se. Ne mijenja se. Čemu onda razumijevanje? Što se tiče same boli, razumijevanje ne služi ničemu. Što se tiče smisla i svrhe boli, razumijevanje ih donosi kao znak da je netko prije nas prošao bol. Iskustvo samoće. Iskustvo bespomoćnosti. Nesposobnost da se bol prenese drugom. To je svrha razumijevanja boli. Da bude znak. Nemoćan znak koji neće olakšati niti promijeniti našu bol. Potvrda našeg promišljanja kako se nijedna bol ne može prenijeti na drugog. Ali ono što nas ohrabruje je razumijevanje drugog. On/ona ne osjeća ono što osjećamo i nikada neće moći. Ali razumije o čemu je riječ. I kao što mu opisujemo svoju bol, zauzvrat on/ona nam opisuje kako je njemu/njoj bilo. Bol se može samo opisati. To nas međusobno zbližava. Ostajemo uvijek stranci jedni drugima kada pokušavamo nečiju bol učiniti svojom jer ne možemo koliko god se trudili. Zbližavamo se kada dijelimo razumijevanje naših boli. Kada ih opisujemo. I to je sve što možemo učiniti za bol i protiv boli. Razumjeti. Svjesni smo da nije dovoljno. Ponekad smo spremni, kad bismo mogli, nečiju bol učiniti svojom samo da je ne vidimo i da joj ne svjedočimo. Ne možemo. Razumjeti je sve što nam preostaje kao iskustvo koje nas jedne drugima približava i koje nas međusobno zbližava. Moja i tvoj bol uvijek će ostati odvojene i nikada neće biti identične i neće se nikada stopiti u jednu. Ostaje nam razumijevanje. Nije važno čija je bol u pitanju. Razumijevanje je jedini način. Slamka spasenja kada se dvije boli međusobno susretnu. Svaka zatvorena u sebe. Pokušavamo dati i pronaći značenje. Ne bole na isti način bol koja ima značenje i bol koja nema značenja. Značenje boli ne dolazi od njezinog intenziteta i mjesta i načina na koji boli. Njezino značenje dolazi drugoga koji pokazuje razumijevanje. Kako su istovremeno slične i različite dvije boli od kojih jedna nailazi na razumijevanje, a druga ga ne pronalazi i ostaje sama sa sobom. Kao dvije zvijezde od kojih jedna biva osvjetljenja suncem, a druga ostaje postojati u mraku praznog svemira. Kao i čovjek koji pronalazi one koji ga razumiju i čovjek koji ne pronalazi razumijevanje. Njihove boli mogu biti istog intenziteta, boljeti ih na isti način, na istom mjestu, čak i identične. Ali one će uvijek međusobno ostati udaljene i jedna drugoj nerazumljive i nedostupne. Jer ono što zbližava ljude nije bol, nego razumijevanje. Kad nema razumijevanja, i bol je besmislena. I nijedna od njih nije potpuno besmislena ako postoji netko tko će je razumjeti makar je nikada neće iskusiti jer će ona uvijek ostati apsolutno moja i ničija druga. Imati nekoga tko me razumije kako bi moja bol pronašla svoje značenje je ono što mi treba kada zbog boli sve oko mene i u meni izgubi smisao…

U Sarajevu 13. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Olga Yastremska

Leave a Reply