Ponedjeljak, svibanj 10, 2021

Koliko bliskih i intimnih stvari ostaje neobjašnjeno kad nemamo i ne pronalazimo zajednički jezik. Ponekad je dobro kad ga nemamo. Vjerujemo da time izbjegavamo ono što nas povrjeđuje i ranjava. Bolje ne moći razumjeti i ne znati o čemu je riječ, nego da nas značenje i sadržaj povrijede. S gubitkom zajedničkog jezika i mi gubimo. Gubimo sve one riječi i rečenice ohrabrenja i podrške. Gubimo riječi ljubavi i razumijevanja. Nestaju slatki izrazi zbog kojih se osjećamo željeno i voljeno u svojoj koži. Nedostaju nam izrazi intimnosti, bliskosti i duboke povezanosti. I mi se gubimo s nestankom zajedničkog jezika. On nas je oblikovao. On nas je stvorio. Zahvaljujući njemu, mogli smo biti sigurni da negdje i nekome pripadamo. Dio nas nestaje ako nestane i zajednički jezik. Ili ako ode onaj ili ona koji nas je formirao. Zajednički jezik ima u sebi životnosti. On nas pridiže. Pomaže nam da bolje razumijemo i upoznamo sebe. On nas spaja s njim ili s njom. Kad nestane zajedničkog jezika, otkrivamo koliko smo osakaćeni i hendikepirani. Više nemamo kome govoriti. Riječi gube značenje i sadržaj jer se ne mogu nekome uputiti, prestaju živjeti i pripadati nam i polako nestaju, blijede i umiru. Kad nestane zajedničkog jezika, otkrivamo koliko smo i izdani. I koliko prevareni. Ispada da je zajednički jezik bio farsa, igra skrivača i da je mnoštvo riječi i rečenica bilo prevara. Čovjek se osjeća dvostruko ranjen kada nestane zajedničkog jezika. Kada mu ga oduzmu. Ranjen je jer više nema kome govoriti i izgovarati dragocjene izraze. Ranjen je jer je ponižen zajedničkim jezikom koji je za drugoga bio sredstvo pretvaranja i laganja. Zajednički jezik nije samo moći se sporazumijevati ispravno formiranim gramatičkim rečenicama. On je puno više. Nešto puno ozbiljnije. Nešto što obvezuje i što se ne bi trebalo olako izgovarati i govoriti. Zajednički jezik je svet jezik koji pripada njima dvoma. Ima svoja pravila, svoju gramatiku, svoje rituale i svoje obrede, svoja značenja i sadržaje koje samo njih dvoje mogu razumjeti. Ne treba se miješati u taj jezik. Ne smijemo ga mijenjati. Treba ga do kraja prepustiti njima dvoma. To je njihov jezik. Oni ga najbolje razumiju i najjasnije govore. Oni poznaju njegova skrivena pravila, značenja i sadržaje o kojima ništa ne znamo. Zajednički jezik je jezik sante leda. Tek nešto malo od tog jezika vidimo na površini zajedno s drugima, ali njegova istinska snaga i dubina nalaze se ispod neprozirnog i nama nedostupnog odnosa između njih dvoje. Dole u dubini i skrivenosti njihove zajedničke intime i zajedničkog života njegovo je bogatstvo i raznolikost. Taj nas jezik privlači kao što neke insekte privlače tajanstvena noćna svjetla. To je naša napast i naš grijeh. Pokušati promijeniti i izmijeniti zajednički jezik koji jedino dvoje ispravno govore i istinski razumiju. Ili pokušati postati dio zajedničkog jezika kao da nam jednako pripada koliko i njima. Ne pripada nam. Moramo biti ponizni i obazrivi pred zajedničkim jezikom kojega isključivo dvoje međusobno govore. Tek ako nas sami pozovu, smijemo sudjelovati i tek onoliko koliko nam oni sami dopuste. Pretendirati na njihov zajednički jezik kao svoj vlastiti kada nemamo dopuštenje za to nije znak diskrecije i poštivanja njihove privatnosti. I truditi se vlastitim naporima tumačiti i protumačiti javno ono što si oni međusobno govore znak je nepoštivanja i naše gluposti, i naše preuzetnosti, i naše oholosti i naše nesmotrenosti.

Nitko nam nije dopustio da skriveni zajednički jezik koji pripada dvoma predstavljamo publici kao nekakvu opću i univerzalnu gramatiku jednog javnog i otvorenog jezika. Jer ono što oni međusobno govore svojim zajedničkim jezikom, nema isto značenje i sadržaj u jeziku kojega govorimo svima i svakom koga susretnemo. Osobina je vremena u kojem jesmo govoriti javno zajedničkim jezikom koji isključivo pripada privatnoj sferi odnosa između dvoje ljudi. Odatle u nama i tolika strast i uživljavanje u privatni život pojedinih ljudi među nama i njihov odnos i njihovu vezu. Jer smo siromašni u vlastitom načinu komunikacije ili ne znamo ni komunicirati, pa da sakrijemo svoje siromaštvo, sudjelujemo na sve moguće načine u zajedničkom jeziku tuđih intimnosti i tuđih bliskosti. Pretvaramo se u ljude koji javno govore jezikom tuđe privatnosti. Tako što zajednički jezik dvoje ljudi iznosimo kao da je naš vlastiti i kao da smo najbolji tumači i interpretatori nečijeg života, novčanika i postelje. Osim što je ljudima dovoljno teško i naporno i umara ih izgradnja zajedničkog jezika jer to je posao koji ne prestaje, mora im biti dvostruko teže kada se bez pitanja i bez dozvole priključimo nepozvani tom projektu samodopadno uvjereni da imamo svako pravo na njihove tajne, privatne riječi i rečenice. Imamo pravo na njihove poglede, dodire, sukobe, uzdisaje, strast, povrede, podršku, nesuglasice, razumijevanja i povezanosti. Ali nitko nam nije dao pravo. Mi smo ga sami uzeli ili bolje reći oteli smo ljudima privatnost kako bismo sebe proglasili čuvarima njihovog zajedničkog jezika kojega ne razumijemo i jer ga ne razumijemo, pogrešno ćemo ga protumačiti i vjerojatno zloupotrijebiti i na našu, ali još više na njihovu štetu. Dovoljno im je ponekad mučno što toliko toga među njima ostaje nedorečeno i krivo shvaćeno jer ili se zajednički jezik gubi ili ga tek počinju graditi. Ako nismo izričito dobili poziv da pomognemo, ne trebamo biti dio njihovog zajedničkog jezika. Valjda imamo svoj s nekim drugim. Ali i kad imamo zajednički jezik s nekim tko nam je blizak i s nama intimno povezan. ne prestaje napast da se ušuljamo u tuđi zajednički jezik i tamo rovarimo i stvaramo ljudima probleme. Napast da uzurpiramo zajednički jezik dvoje ljudi koji nam ne pripada je jaka i uvijek prisutna. I teško se odupiremo. A mnoštvo maštovitih i kreativnih opravdanja zašto nepozvani drugima upadamo u život i postelje pokazuje koliko volimo i nastojimo njuškati bez dopuštenja i bez znanja onih kojima se uvlačimo u intimu uvjereni kako je zajednički jezik dvoje ljudi jezik svih nas i pripada svima nama bez zadrške i bez iznimke. Koliko štete i katastrofa izazovemo svojim „gostovanjima“ u tuđim životima. Život između dvoje ljudi može biti dovoljno težak prema onoj misli Claudia Magrisa: Koliko bliskih i živih stvari ostaje neobjašnjeno i nesaslušano, a mi tome možemo dodati i to: Jer dvoje ljudi imaju poteškoća u pronalasku i izgradnji zajedničkog jezika. Tek ako smo izričito i jasno pozvani da sudjelujemo i to tako da ih podržimo u izgradnji zajedničkog jezika, možemo pokušati. Ali i tad s oprezom, s osjećajem poštovanja prema njima, s osjećajem za njihovo dostojanstvo i sa sviješću i obvezom da budemo diskretni i nevidljivi, s moralnom obvezom da su naša usta zatvorena kada iziđemo u javni jezik koji nam je svima zajednički. Kad sami sebe pozovemo u zajednički jezik dvoje ljudi, bez poziva, bez dopuštenja, Magrisovim riječima opisano, produbljujemo između njih ponor neobjašnjenog i nesaslušanog.

U Sarajevu 29. 4. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tomertu

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment

Ostali tekstovi

O promjeni

O promjeni

27. listopada 2019.
Umalo savršena

Umalo savršena

9. srpnja 2020.
KOLIKO ODLUKA DONOSIMO U DANU?

O odricanju

14. studenoga 2018.
O DOSTUPNOSTI

O DOSTUPNOSTI

20. kolovoza 2018.

SRETAN VAM BOŽIĆ!

25. prosinca 2017.

PIONIRI DUGOVJEČNOSTI

25. travnja 2015.
OGLEDALO I NJEGOVA ZNAČENJA