O bolesti

U bolesti nema ništa dobro. Nema ništa lijepo. Ništa što bi bilo vrijedno spomena. Želimo je što prije zaboraviti. Takva su iskustva bolesnika. Tek kasnije, s vremenom, kad je zdravlje na sigurnoj udaljenosti od kandža smrti i raspadanja, čovjek u bolesti otkriva i nešto od dobrog. Bolest stvara udaljenost između mene i svijeta. Važan sam ja i moje preživljavanje. Svijet svojom ponudom i zavođenjem nije više privlačan. Svijet postaje površan i neozbiljan. Sve što sam smatrao važnim i bilo je vezano za svijet, postalo je nepotrebno, slično zrncima prašine koja klize kroz moje prste. Nakon bolesti nastaje udaljenost između mene i mojih želja i prohtjeva. Nekad sam želio sve. Sada želim živjeti i disati. Ništa više. Nekad sam želio da me svijet obožava, biti dio svijeta, pripadati svijetu i zaboraviti sebe. Nakon bolesti želim biti sam ja. Zahvalan što mogu živjeti.  Bolest je forma udaljenosti od nevažnog, nepotrebnog i površnog koje nekad nesvjesno postane smisao života. Bolest je opipljiva udaljenost između onoga koji je preživio bolest i onoga koji je još uvijek zdrav. Onaj još uvijek zdrav i dalje bjesomučno juri život i svijet i ne misli na sebe. Bolestan prestaje progoniti život i svijet i druge. Bolestan otkriva samog sebe kao nešto najvažnije. Otkriva vlastiti život kao nešto najdragocijenije. U bolesti najvažnije je pobijediti i dobiti bitku. Poslije će se razmišljati o životnim prioritetima, promjenama životnih navika. Bolest je udaljenost samo onda kada je bolesnikov život siguran od smrti.

Bolest je blizina dok se s njom borite i želite je svladati. Odvratna blizina koja vam ne dopušta da vidite nešto drugo osim bolesti. Ali ta odvratna blizina bolesti koja vas opsjeda moguće da jednog dana postane spasonosna udaljenost. Sa sigurne životne udaljenosti o svojoj bolesti mislite kao najvećem životnom događaju. Promijenila je sve i u vama i oko vas. I više niste isti i nikada nećete biti isti. U naš život bolest ulazi dvostruko. Ulazi kao strašna blizina smrti i kraja, kao blizina koja nas sapinje i veže u neraskidive konopce straha, napetosti i boli. U trenutku kada smo tako bliski s bolešću da vidimo samo sebe i nju, još ne vidimo nikakav pozitivan učinak njezine prisutnosti. Blizina bolesti uvijek se javlja kao nešto što smatramo kaznom, katastrofom, propašću i krajem. Ukoliko spadamo među sretnike koji se izvuku iz njezinog čvrstog stiska, doživjet ćemo iskustvo onoga dobrog u bolesti. Iskustvo udaljenosti kada bolest promatramo kao iskustvo koje je do temelja promijenilo naše životne prioritete, nas same i ljude oko nas.

Oholo je i lažljivo govoriti kako nas bliskost bolesti i njezina blizina čini borcima i herojima. Njezina blizina i dah koji osjećamo na potiljku stvara strah i nevjericu. Zašto baš ja i kako da se to dogodi meni? U borbi s bolešću borimo se da preživimo i ne mislimo ni na junaštvo ni na hrabrost. Ako preživimo, postajemo junaci, ako ne uspijemo, bili smo oni koji su se borili do kraja. U borbi s bolešću i njezinom odurnom blizinom nema ništa očima primamljivo niti čovjeku blisko. Bolest je uvijek bila i ostat će čovjekov smrtni neprijatelj. Ono dobro u bolesti dočeka onaj koji preživi i svlada bolest. A to dobro nije samo zdravlje, disanje i život. Nego i iskustvo udaljenosti od svega površnog, nevažnog i nebitnog u životu. Odjednom su moj život i moja osoba najvažniji. Sve drugo može biti važno, ali neće kao nekad postati najvažnije ispred mene i ispred mog života. Naravno, ne govorimo o djeci i obitelji. Govorimo o stvarima koje su površne i nevažne u životu, a pretvorimo ih u svrhu i smisao svega.

Udaljenost koju stvara pobijeđena bolest prati i dublja bliskost s ljudima, posebno obiteljska bliskost. Tako, djeca više nisu samo teret i problem, muž ili žena odjednom nisu više naporni, dosadni i zlobni, rodbina odjednom više nije samo tu da me iskoristi za svoje potrebe. Pobijeđena bolest stvara udaljenost od nevažnog i površnog i stvara bliskost i povezanost s onim što nam je i prije trebalo biti važno.

Ipak, ne treba se bespotrebno junačiti i misliti kako ćemo promijeniti životne prioritete ako bi nas zahvatila neka opasna bolest. Kao da je prizivamo u život. Tko tako razmišlja, ne želi dobro ni sebi ni drugima. Treba znati postaviti život tako da i kad nas bolest pogodi, da smo već u stanju udaljenosti između nas svijeta. Da smo udaljeni od površnog i nepotrebnog i bliski s onim što nam je važno i s ljudima koji su s nama duboko i istinski povezani. Bolest, ako imamo sreće, dopušta da kasnije uvidimo što je važnije, a što treba odbaciti kao nepotrebno. Bolest ponekad dopušta da je pobijedimo i da otkrijemo udaljenost između nas, našeg života i svijeta i toliko toga nepotrebnog i površnog u svijetu od stvari do ljudi. Međutim, bolest nekad neće dopustiti takav luksuz, nego svojom blizinom kada se pojavi odmah na početku dadne do znanja da neće biti nikakve udaljenosti između nas i nje i da nećemo biti u prilici sa sigurne udaljenosti ocjenjivati što je važno, a što nije.

Zato i prije nego se nađemo licem u lice s bolešću treba donekle znati živjeti malčice udaljen od svijeta i stvari koje su površne i nepotrebne i znati biti blizak i povezan s onim što je u životu važno i duboko, uključujući i veze s ljudima s kojima smo bliski. Zašto čekati nesiguran ishod bitke s bolešću ako možemo i bez nje biti junaci i heroji koji cijene ono važno u životu kao i ljude koji su nam važni? Heroj se može biti bez bolesti.

Jer dogodi se da bolestan, koliko god bio hrabar i čvrst, izgubi bitku i ne dobije priliku da s udaljenosti promatra svoj život i ponovo presloži svijet, stvari i ljude prema važnosti i bliskosti onako kako je to trebalo učiniti na početku prije nego je odurna blizina bolesti sve nepovratno poremetila i promijenila.

U Sarajevu 23. 1. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Katarzyna Białasiewicz

Leave a Reply