Subota, svibanj 8, 2021

Blizina uključuje intimnost. Biti blizu, biti blizak nekomu, približiti se. Smanjiti udaljenost između nas ne znači blizinu. Možemo smanjiti udaljenost do te mjere da osluškujemo dah onog drugog, a ostati strancima. Udaljenost se smanjuje među predmetima, među neživim stvarima. Tehnologija je svela udaljenost na najmanju moguću mjeru. Ali to još ne znači da između nas egzistira blizina. Udaljenost se smanjuje naglo. U trenutku. Sada smo ovdje. Sutra smo ondje. Smanjiti udaljenost ne znači uvijek biti nekomu blizu. Jedan grad kroz kojega se vozimo i smanjujemo udaljenost između njegovih dijelova može nam ostati nepoznat. I događa se da ne osjećamo blizinu i bliskost prema gradu. Čovjek s kojim komuniciramo može ostati stranac bez obzira na to koliko brzo možemo smanjiti udaljenost među nama. Udaljenost je eksplozivna. Iznenada se poveća. Nenadano se smanji. Blizina je nečujna. Rađa se s nama i cijeli život se nastoji u nama roditi. Samo je čovjek svjestan razlike između udaljenosti i blizine. On osjeća što su one. Udaljenost mu je korisna. Kao sredstvo. Može izračunati. Može izmjeriti. Može upotrijebiti. Blizina mu je potrebna. Za njom čezne. Blizinu ne mjeri. Ne računa. Blizinu osjeća. Proživljava. Živi. Smanjili smo udaljenost, ali time nismo nužno postali bliži jedni drugima. Udaljenost i blizina nisu proporcionalne. Blizu se može biti i onome tko je mjereći i računajući udaljen na drugom kraju grada, na drugom kraju zemlje. Udaljenost približava stvari i predmete. Udaljenost može dovesti ljude jedne drugima, ali to ne znači da smo blizu jer stojimo jedno do drugog ili se nalazimo u istom prostoru. Blizina je nemjerljiva. Odsutnost udaljenosti ne garantira nam nepresušne izvore blizine. Blizina nema ništa s fizičkim mjerama osim kada za dva nepokretna i mrtva predmeta kažemo kako su blizu jedan drugom. Ali to nije blizina za kojom čeznemo. Ljudsko biće nije mrtvi i nepomični predmet. Dvoje mogu biti svakodnevno zajedno u istom prostoru mjesecima, godinama a da među njima nema blizine. Koliko god svladavali udaljenost, osjećamo da ne možemo postati ono čemu se približavamo. Kao kad se dovezemo do neke ulice. Mi nismo ulica. Ona je nešto drugo. Uvijek će tako ostati između nas i stvari s kojima dijelimo udaljenost. Nikad nećemo biti identični onome prema čemu se krećemo i smanjujemo udaljenost. To je i najveća slabost udaljenosti. Ona spaja. Približava, ali nema u sebi moć da nas poveže u jedno s onim čemu smo se približili. Ovdje leži varka. Ako smanjimo udaljenost, postat ćemo jedno s onim što nam je blizu. Ne možemo se sjediniti s predmetom, sa stvari, s gradom, s ulicom, sa statuom koju promatramo. Ipak, smanjujući udaljenost, čovjek se nada sjedinjenju. Blizina je čežnja za sjedinjenjem. Biti jedno s onim koji/koja me privlači k sebi. Biti jedno s onim/onom koja me poziva svojim bićem da dođem bliže njemu/njoj. Samo nas drugo ljudsko biće može pozvati da mu budemo blizu. Ili mi njega. Predmeti i stvari ne mogu. Zato smanjujući udaljenost, ne ostvarujemo uvijek blizinu. Blizina je čežnja za sjedinjenjem, a ne mjerljivo smanjenje udaljenosti između nas dvoje. I drugačije zvuče riječi poziva koje nam govore: dođi, budi blizu i budi uz mene i sa mnom od riječi vozi, leti, plovi, kreći se i hodaj jer treba smanjiti udaljenost.

U Sarajevu 20. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Olena Yakobchuk

Tags: , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment