Subota, listopad 23, 2021

Životne greške uključuju vrijeme. Vrijeme koje ćemo izgubiti. Vrijeme kojega nismo svjesni. Životna mudrost koju čovjek pronalazi i otkriva učeći na svojim greškama plaća se vremenom. Dragocjenim vremenom. Ne pokušavamo dovesti u pitanje kako je najmudriji čovjek onaj koji je najvažnije o životu naučio na svojim greškama. Međutim, iza naučene mudrosti uvijek postoji nešto što se moralo izgubiti. Trajno i nepovratno. Vrijeme. Dok učimo na životnim greškama, postoje dvije otežavajuće okolnosti. Ne znamo da je nešto životna greška sve dok se nešto u životu ne okonča. Intuiciji vjerujemo premalo ili kao i većina optimista nadamo se promjeni. A drugo, ne vidimo i ne osjećamo vrijeme koje prolazi dok učimo, odnosno živimo u skladu s životnom greškom. Sve se doima savršenim, onakvim kakvim mislimo da bi trebalo biti jer ne znamo za drugo i ne znamo za bolje. Tek kad do naše svijesti dopre spoznaja da je ono što se trenutno događa ili način kako živimo zapravo dugoročna životna greška i da trebamo mijenjati nešto u tom procesu, istovremeno postajemo svjesni vremena. Kako bismo ublažili razočarenje izgubljenim vremenom, pribjegavamo iskustvu mudrosti, odnosno životne škole. Ipak ni ono što smo naučili kroz životnu grešku neće uvijek na pravi način ublažiti osjećaj izgubljenog vremena. Ne radi li se o tome da bismo radije imali još uvijek na raspolaganju vrijeme koje smo izgubili nego biti svjesni da je neki životni izbor bio greška iz koje smo puno o sebi naučili, ali istovremeno sebi oduzeli i vrijeme kojega više ne možemo dobiti natrag. Kako bismo se opravdali, pribjegavamo tom fatalizmu kojega smatramo nužnim zakonom bez kojega se ništa ne može naučiti u životu. Fatalizmu kako je jedino pravo učenje i mudrost ono što se stekne kroz pogrešne poteze u životu. Međutim to ne mora biti istina. I nije nužno. Netko može dobro i oprezno organizirati svoj život tako da maksimalno iskoristi vrijeme koje ima na raspolaganju bez velikih životnih grešaka, odnosno promašaja. Zašto bi čovjek bio mudriji i pametniji isključivo učeći na životnim greškama? Zar ne bi mogao biti jednako mudar i pametan ako ih zna izbjeći i okrenuti se nekom drugom cilju u životu? Odnos prema životnim greškama i promašajima ovisi od našeg odnosa prema protraćenom vremenu. Je li se izgubljeno vrijeme moglo bolje i pametnije iskoristiti? I može li to što se osjećamo mudrijima i zrelijima ublažiti nezadovoljstvo zbog izgubljenog vremena? I naša često ponavljana misao kako bi se radilo drugačije da se imalo ovu pamet, a one godine upućuje da ne možemo tako lako prijeći preko toga da vrijeme nismo bolje i pametnije upotrijebili i usmjeravali. Kada osjetimo da nam je vrijeme ograničeno, čini se kako greške i promašaji ne znače previše, osim kao neugodni podsjetnik da smo trebali živjeti drugačije. Nije lako objasniti taj odnos između našeg vremena i životnih grešaka i promašaja. On se ne može promatrati u sadašnjosti. Sve dok odnos između životne greške i vremena traje kao nešto što se događa sada i danas, nemamo svijest da gubimo vrijeme i da je trenutni poredak života pogrešan. Očito čovjek ne može uspostaviti tu vezu kako bi pojmio odnos ovoga dvoga. Sigurno da postoje neki nagovještaji koji upućuju da nešto nije kako treba. Osjećaj kako nešto nije dobro, intuicija kako nešto ne ide u dobrom smjeru, doživljaj čovjeka kako nečemu ne pripada i kako se u nešto ne može uklopiti, osjećaj da radi nešto što ne želi i živi nešto što ne voli. Ali ovim upozoravajućim znakovima suprotstavljaju se oprečni i drugačiji osjećaji. Nada kako će kroz neko vrijeme ipak biti drugačije, očekivanja da će se nešto promijeniti, oprez i strah da se ništa ne mijenja i da se stoji u mjestu. Svi ovi čovjekovi osjećaji događaju se i odvijaju u vremenu, ali čovjek kao da ne primjećuje vrijeme. Više mu se čini kako se sve događa u sadašnjosti i u trenutku i kako se ništa i nitko ne kreće nigdje. Jedan od trenutaka kada se čovjeku otvori um i jest trenutak otkrivenja izgubljenog vremena. Ne trebaju uvijek drugi igrati presudnu ulogu u tom otkriću.

Ponekad tu privilegiju nemaju ni životne okolnosti ni životni uvjeti. Čovjeku se samom dogodi trenutak spoznaje, neka vrsta neobjašnjive nutarnje intuicije kada nepoznatom moći i snagom zahvati u jednom pogledu cijeli svoj dotadašnji život i dođe do zaključka. Tek u tom trenutku čovjek istovremeno uviđa i odnos životnih grešaka i izgubljenog vremena na njih, kao i odnos različitih osjećaja od osjećaja nezadovoljstva životom do osjećaja očekivanja i nadanja promjeni. Kako čovjek nije uvidio na vrijeme o čemu je riječ i o čemu se radi? Zašto je morao izgubiti toliko vremena? Zašto na početku odmah nije shvatio ili otkrio da srlja u životnu pogrešku, odnosno promašaj? I ovdje vrijeme igra ulogu objašnjenja i filtera koji štiti čovjeka. Ono izranja u čovjekovoj svijesti kao misao, odnosno rečenica koju se nasamo izgovara na glas: Neka, ima još vremena. Ima još vremena za što? Da se dokraja odradi ili odživi životni promašaj? Ili da će i nakon životnog promašaja biti jednako vremena na raspolaganju da se promašaj ne ponovi, odnosno kako će se moći početi sve iz početka? Igra vremena koje se igra s našim životom. Ta igra vremena s nama je na neki način dvolična. Na početku vrijeme nas ohrabruje da se nadamo i čekamo i ublažava našu napetost i osjećaj da nešto nije kako treba time što nas uvlači u zabludu svoje širine i darežljivosti. Neka ima vremena nije naša rečenica makar je mi izgovaramo. To je samo vrijeme u nama koje se s nama igra. Puno kasnije vrijeme će nastaviti igru, ali sada na potpuno drugačiji način. Podsjećanjem i optužbom kako smo izgubili dragocjeno vrijeme. Ali zašto smo mi krivi? Ne bi li vrijeme trebalo snositi posljedice? I tu vidimo da je vrijeme negdje izvan nas i da mu ne možemo ništa. Naše prijetnje vremenu ne dotiču ga ni na koji način. Naša ljutnja i protest protiv vremena ne može ništa promijeniti. Kako bismo ublažili osjećaj i iskustvo kako nas je vrijeme izigralo i prevarilo, pribjegavamo nepisanom pravilu: postali smo mudriji i prošli smo životnu školu. I to je možda i točno. Ali smo je platili vremenom koje smo možda mogli pametnije i bolje iskoristiti. Vrijeme nam naplaćuje svaki minut koji živimo u razdoblju greški i promašaja, ali to plaćanje se odvija gotovo neprimjetno i nevidljivo. Ne osjećamo da bilo što plaćamo i dajemo vremenu. Dapače, mislimo da smo mi oni koji vremenu naplaćuju prolaznost i vremenitost, pa ga iskorištavamo do kraja prije nego nam potpuno klizne i posljednje zrno pijeska iz životnog sata. Ako ne postoji razlika između recimo lošeg braka od dvadeset godina i dobrog braka od dvadeset godina, onda ne postoji nikakva razlika između pogođenog života i promašenog života i njihovog odnosa prema vremenu. Ali mi govorimo o nekakvoj razlici. Netko u lošem braku sigurno će kasnije reći kako je to bila greška i promašaj. Onaj u dobrom neće tako misliti. Odnos dva čovjeka prema vremenu koji se nalaze u ova dva različita odnosa nije isti. Onaj iz lošeg braka koji je okončan pomislit će na propušteno vrijeme kao izgubljeno bez obzira na to što se sve iskusilo. Onaj u dobrom neće misliti da je izgubio vrijeme. Iz tog razloga čovjek koji spozna da je izgubio vrijeme jer je promašio i napravio životnu grešku vrijeme vidi kao prošlost i mašta i sanja o povratku i sebe i vremena natrag. Njega će budućnost uvijek čekati i on se nikada neće istinski prema njoj uputiti. Onaj koji je bio oprezniji i nije promašio život vrijeme vidi samo kao sada i kao budućnost. Nema spoznaju o izgubljenom ili protraćenom vremenu. Tko je od njih dvojice mudriji i pametniji? Jesu li mudrost i pamet stečene na životnim greškama i promašajima ekskluzivne u odnosu na mudrost i pamet onoga koji nije promašio i živi bez osjećaja promašenosti? Kao i u mnogim pitanjima za koja tražimo i pronalazimo različite odgovore, i o ovom iskustvu i osjećaju življenja vjerojatno je da se mišljenja ljudi razlikuju i suprotstavljaju jer djelomično ovise o odnosu prema vremenu i osjeća li se kako je izgubljeno ili nije.

U Sarajevu 18. 4. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Markus Gann

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment