O suprotstavljanju

Suprotstavljanje doživljavamo kao rat i sukob. Iskustvo suprotstaviti se na lošem je glasu. Ne smiješ se suprotstaviti. Moraš držati jezik za zubima. Biti široko prihvaćen zahtjeva servilnost i ponižavanje. Nikomu ne smiješ odgovoriti. Nikom se suprotstaviti. Prema svima i svakom moraš biti „korektan“ i onda kada za tebe to znači biti ponižen, degradiran i ismijan. Od nas se traži da vjerujemo kako je svaki oblik suprotstavljanja neoprostiv grijeh. Ne može i neće nam biti oprošteno ako se suprotstavimo. Strah od suprotstavljanja vuče nas dublje u apatiju i bezvoljnost. Strah od suprotstavljanja kao velikog zla koje ne smijemo nikada učiniti dovodi nas u stanje razmišljanja da od svega trebamo odustati. Zašto se suprotstaviti onda neznanju znanjem, zašto se suprotstaviti bolesti brigom o svom zdravlju, zašto se suprotstaviti polupismenosti i nepismenosti razvojem kulture obrazovanja i učenja? Zašto se ičemu suprotstaviti? Odustajemo od sebe. Ne želimo se suprotstavljati ničemu i nikomu i gubimo kreativnost i sposobnosti da rastemo. Opća apatija i bezvoljnost u nama samima rađaju fatalizam kako se ni onomu u sebi što nas sputava ne treba suprotstavljati. Biramo šutjeti, ne dižemo glas. Prema sebi postajemo „korektni“ bez snage da se u sebi suprotstavimo onomu što nas smeta i muči. Odabiremo defetizam jer nas je netko uvjerio i još nas uvjerava da je suprotstavljanje iskonsko zlo koje odmah generira ratove i stradanja. Toliko se bojimo suprotstavljanja da i od sebe odustajemo kada se trebamo suprotstaviti onomu što nam se u nama i nama ne sviđa. Operirani od suprotstavljanja, sebe uvjeravamo da se ništa ne može i neće promijeniti. Ni u nama ni izvan nas. Svaki naš pokušaj da se suprotstavimo nailazi na optužbe i upiranja prstom da želimo izazvati rat, da smo sebični, da gledamo samo sebe i da se želimo dokopati svega preko tuđih leđa i tuđe muke. Sluđeni i izluđeni strahom od suprotstavljanja od sebe se skrivamo kada osjetimo poriv i potrebu da se suprotstavimo sebi ili drugom. Pritisak da se ne smijemo nikada ni pod kojima uvjetima suprotstaviti jer je to uvijek zlo i naopako u nama ubija vjeru u naše vlastite mogućnosti i sposobnosti. Beskrajno je puno onih koji nas sa svih strana savjetuju misleći da nam pomažu kada nam govore: Nije to za tebe, ti to ne možeš, ti to ne znaš, to je izvan tvoje lige, slab/slaba si ti za to. Svi ovi savjeti izrečeni na glas ili između redova ponekad nisu ništa drugo nego izričaj straha od suprotstavljanja. Oni nam zapravo govore da ne možemo ništa svladati i da je najmudrije ne suprotstavljati se, odnosno treba odustati. Strah od suprotstavljanja koji u nama drugi potiču i raspiruju često je njihov strah od mogućih promjena i naše snage da promjene donesemo. Ne mijenjaj ništa je opomena i upozorenje kako je suprotstavljanje grijeh koji nam se neće oprostiti. I u strahu od nekog nepoznatog božanstva koje prezire svaki vid suprotstavljanja, puštamo i dopuštamo biti zlorabljeni i poniženi.

Nitko od nas nije toliko glup da ne može procijeniti i znati kada je suprotstavljanje obveza i nužna potreba, a ne prekršaj nekakvog zakona i pravila. Međutim, ipak se događa uslijed straha od suprotstavljanja nekom autoritetu da iako znamo da bi se morali suprotstaviti, nastavljamo trpjeti i podnositi. I tako unedogled. Utjerali su nam jak strah i snažan osjećaj krivnje da je svako suprotstavljanje nekakva subverzija protiv nekakvog poretka, pri čemu je suprotstavljanje apsolutno zlo, a poredak apsolutno dobro. Tako onda žena godinama trpi nasilje u obitelji jer je suprotstavljanje grijeh, dok je obiteljsko nasilje na strani dobra. Njezinu situaciju pogoršavaju svi oni koji se također boje suprotstavljanja i govore joj: Šuti i trpi. Tako ljudi godinama trpe ogavne politike i političke vođe jer je suprotstavljanje njima nekom novom i drugačijom politikom grijeh i zlo. Situaciju pogoršavaju oni koji savjetuju: Ništa se neće promijeniti. Tako kroz vrijeme trpimo sve i svašta i šutimo bilo kao pojedinci, bilo kao zajednice. Odrastao i zreo čovjek nikada nije toliko nerazuman da ne može ocijeniti kada se mora suprotstaviti. Ipak, uslijed sveprisutnog straha od suprotstavljanja izabire povući se. Time ujedno biva poražen. Uskoro se više neće htjeti suprotstaviti ni sam sebi u onomu što mu smeta, nego će se prepustiti životu apatičan i bezvoljan. Zašto se ne suprotstaviš ako nikome drugom za početak barem samom sebi? Zašto si postao apatičan i bezvoljan i ne vidiš nikakvu perspektivu u borbi sa samim sobom u pokušajima da sebe pobijediš i svladaš i tako sebe nadiđeš? Strah od suprotstavljanja ušuljao se i u tvoje kosti i ugnijezdio se kao osjećaj apatije. Ne želim ništa i nikoga svladati. Ne želim sebe pobijediti. U konačnici, ne želim ništa. Želim da me svi pustite na miru. Obično tako promišlja onaj koji se boji suprotstavljanja jer je strah od suprotstavljanja dobro poznat put u sva moguća odustajanja i nezavršene životne odluke i projekte. Ako čovjek želi početi s promjenom, mora barem željeti suprotstaviti se samom sebi ako već iz straha nema snage za druga suprotstavljanja. Početak suprotstavljanja je nadvladavanje straha da je moje ili tvoje suprotstavljanje zlo, grešno i štetno. Suprotstaviti se je isto što i ukloniti strah koji nas sputava. Svakim novim pa i najmanjim suprotstavljanjem iz sebe izbacujemo dozu straha koju su u nama stvorili oni koji kategorički, dogmatski i apsolutno tvrde i pokušavaju nas naučiti da je najgora stvar koju možemo učiniti suprotstaviti se. I nećemo se moći osloboditi straha dok se ne suprotstavimo. Tek u suprotstavljanju otkrivamo domete naših snaga i sposobnosti otkrivajući kako nas strah polako popušta i u konačnici napušta. Nismo osuđeni niti smo kažnjeni. Nema božanstva koje nas osuđuje na propast jer smo se s pravom suprotstavili. Oslobođeni smo ropskog straha da se ne smijemo suprotstaviti. Straha kojim smo tko zna koliko dugo držani u ponižavajućim i podređenim položajima i odnosima jer smo dugo, čak i predugo, bili indoktrinirani kako apsolutno nikakvo suprotstavljanje ne dolazi u obzir jer će nam sve biti oprošteno, osim suprotstavljanja kao najgoreg od svih ljudskih grijeha i zloća. I vjerovat ćemo tako sve dok se ne suprotstavimo i na svojoj koži osjetimo i spoznamo da je ponekad suprotstavljanje događaj i iskustvo iskonskog dobra prema samom sebi… I kao uvijek žaliti što se nismo suprotstavili ranije…

U Sarajevu 12. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Teeramet Thanomkiat

Leave a Reply