O ljubavi

I najčvršće ljudske ljubavi moraju se okončati smrću jednog od dvoje koji se ljube. Nikakva molba, zaziv, proklinjanje i zaklinjanje ne može produžiti fizičko trajanje njihove konkretne ljubavi u vječnost. Najdublje i najjače ljudske ljubavi pretvorili smo u legende, bajke, pripovijesti, romane i pjesništvo. Sve one zajedno ne mogu osigurati vječno trajanje ljubavi onima koji ne mogu jedno bez drugog. Nepodnošljiva je spoznaja da voljeni/voljena mora umrijeti. Pripovijesti i legende mogu biti utjeha, ali ne mogu usporiti ono što neminovno dolazi. Misao o ljubavi najčešće formuliramo kroz pitanje: Voliš li me? Ili kroz potvrdan odgovor: Volim te. Sve ljudske ljubavi u ovom pitanju pronalaze svoje prihvaćanje ili odbijanje. Sve one izričući volim te obećavaju ljubav onom drugom, ali to traje samo dok ih smrt ne rastavi. A onda? Poslije? Ima li ljubavi poslije smrti isto je kao i pitanje ima li života poslije smrti? Ako čovjek u fizičkom postojanju ljubav identificira s puninom života (on/ona je moj život i moje sve), doći će i do pitanja ima li ljubavi poslije smrti. Ako i ima možda života poslije smrti o kojem uglavnom ništa ne znamo, nego se nadamo i očekujemo, nije li jednako važno pitati se ima li ljubavi poslije smrti. Od onoga za čim čezne i žeđa tijekom svog fizičkog života čini se da čovjek najdublje čezne ili mu najviše nedostaje iskustvo biti ljubljen. Raspon čežnje proteže se od prvih sjećanja na ljubav majke do duboke starosti u kojoj se nekad s uvijek prisutnom sjetom prisjeća svih onih koji su ga na svoj način ljubili. I onih koje je on/ona ljubio. Prenosi li se iskustvo ljubavi na onu stranu? I ako se prenosi, u kojem obliku? Tko nas tamo čeka ako nas čeka? Ako ima nekoga s one strane, voli li i ljubi li nas koji dolazimo kao početnici u novi i drugačiji život? Je li dovoljno pun ljubavi da ne žalimo za ljubavlju koja je ostala iza nas u fizičkom postojanju? Ne boji se čovjek samo umiranja jer ne zna je li s one strane ništa, praznina ili nešto ima. Strah ga je i ako ima nekakvog života da bi to mogao biti život, ali u kojem nema ljubavi. Ne dočekuju ga niti oni koji su ga ljubili za fizičkog života, a otišli su prije njega, a nema ni onoga božanskog o kojem se govorilo i tumačilo da je ljubav. Pa i ako bi čovjek odahnuo nakon smrti primjećujući da nešto poslije smrti ima i da nije sve prazno i ništa, ne bi mu bilo ništa manje teško kada bi otkrio i spoznao da ima života i poslije smrti, ali nema ljubavi poslije smrti. I prije nego umire i prelazi na nepoznatu stranu života još dok fizički postoji, čovjek čvrsto identificira ljubav i život kao jednu te istu stvar. Naravno, nisu u pitanju različite ljudske ljubavi koje s vremenom jačaju, slabe, mijenjaju se, prestaju ili ponovo počinju. Sve one čovjeku pružaju tek nejasan predosjećaj onoga za čim žudi i čezne daleko snažnije i dublje u sebi. Biti ljubljen. Bezuvjetno. Neograničeno. Bez prestanaka. U izobilju i neizmjernom intenzitetu. Ljudske ljubavi se s vremena na vrijeme približe ovoj čovjekovoj neispunjenoj čežnji. U ljubavnom zanosu dvoje ljubavnika događa se ponekad kratkotrajno iskustvo snažnog sjedinjenja gdje oboje osjećaju da su ljubav i život jedno i da ih je nemoguće razdvojiti. Problem ljudskih ljubavi jest što su ta iskustva ograničena, kratka, događaju se na početku, ali dugotrajno blijede i nestaju. Ali u čovjeku ostaje trag. Čovjek je osjetio, doživio, upoznao, spoznao trenutak identičnosti života i ljubavi jer je s nekim u ljubavnom odnosu bio sjedinjen u jednu osobu, u jednog čovjeka.

Granice fizičkog postojanja, od kojih su umiranje i smrt najstrašnije i najteže za prihvatiti, sile nas ponekad da pitanje o životu poslije smrti izjednačimo s pitanjem o ljubavi poslije smrti. Ako s one strane nema onoga/one koji su me neizmjerno ljubili kroz cijelo moje fizičko postojanje, što bih trebao raditi tamo u tom svijetu gdje možda nje/njega ili njih nema? Čak i ako bi cijeli taj beskrajni svijet pripadao meni kroz svu vječnost, što imam od tog svijeta u kojemu nikoga ne mogu ljubiti i nitko mene ne može ljubiti? S vremena na vrijeme u snažnom i intenzivnom ljubavnom sjedinjenju u fizičkom svijetu čovjek kao da predosjeti jedan svijet poslije smrti gdje je intenzitet ljubavi snažan, neprekinut i trajan. Kad prestane fizički intenzitet, taj predosjećaj prelazi u čežnju i žudnju koju duboko u sebi osjeća kao zov kojega čovjek upućuje nekom s one strane: Kad i ako tamo dođem, hoću biti ljubljen; ako ima nekoga tamo i ako me tamo netko čeka, hoću da me ljubi i ja želim ljubiti njega/nju. Jer ne možemo „dobaciti“ ljudskim pogledom s „one strane“ fizičkog postojanja i provjeriti kako tamo stoje stvari s ljubavlju i onima koji su otišli prije nas, svoju čežnju i žudnju za ljubavlju pretačemo u bajku, legendu, roman, pripovijetku, pjesmu. Svim onim što pišemo i pjevamo o ljubavi izričemo svoju žudnju i čežnju u pokušaju da pronađemo ili nam netko ponudi odgovor na pitanje: Ima li ljubavi poslije smrti? Ima li života poslije smrti ili ima li ljubavi poslije smrti jedno te isto je pitanje, jer u kratkotrajnim i snažnim fizičkim ljubavima na trenutak spoznamo da su život i ljubav ili ljubav i život neodvojivi. I jer ne možemo podnijeti kada smrt odvoji život od ljubavi ili ljubav od života, neprestano smo gonjeni čežnjom i žudnjom nade i očekivanja da je s one strane drugačije. Jedino očekivanje koje imamo od onoga s one strane jest da tamo nema smrti. Ako je nema, onda život i ljubav ne mogu biti rastavljeni. Nerastavljenost ljubavi i života smrću netko naziva vječnost, netko naziva bog, netko naziva raj, netko naziva blaženstvo. Iako ih zovemo različitim imenima, očekujemo isto. Život i ljubav kao jedno neprekinuto iskustvo ispunjenja onoga što nas neprestano prati kao neostvarena čežnja i žudnja: Ja želim biti ljubljen/ljubljena. Nadamo se da nekoga tamo ima tko će odgovoriti na naš poziv. Ne možemo sami sebe ljubiti. Za identičnost života i ljubavi mora postojati Drugi koji odgovara: Dođi, želim te ljubiti. Još ako je taj Drugi izvan i iznad smrti, onda bi on/ona mogao biti ono što tražimo: besmrtna identičnost ljubavi i života. Ako bi nas ljubio/ljubila, ne bi nam bilo teško ostati s njim/njom i vjerojatno ne bismo žalili za onom/onim koji je ostao iza nas u fizičkom svijetu čekati da nam se jednog dana također pridruži i s nama sjedini. On/ona bi nastavio živjeti s nadom s ove strane, Drugi i ja bismo ga radosno iščekivali s one strane.

U Sarajevu 13. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Spyros Arsenis

Leave a Reply