Srijeda, 19 siječnja, 2022

Vojnik je nepomično sjedio. Pogleda uprtog u jednu točku podsjećao je na kip koji je netremice gledao nešto užasno.  Ivica iziđe iz džipa.

– Šta je njemu?

Trojica vojnika se zgledaše. Jedan od njih pomalo zbunjen nesigurno se češao po glavi kao da ne zna kuda bi sklonio ruke.

– Bojniče, izgleda da nikada nije vidio mrtvaca. Nije nikada pucao. Kad su pokušali proboj uzvratili smo paljbu. Pogodio je jednog direktno u glavu.

Ivica čučne pored vojnika.

– Šta je bilo?

Uzme ga za ramena i prodrma.

– Koliko ti je godina? Koliko mu je godina?

– Mislim da mu je šesnest ili sedamnest.

I dalje je gledao u jednu točku i micao usnama.

– Šta kaže?

– Ne znamo. Ne razumijemo. Ruke su mu strahovito drhtale. Na nekim mjestima vidjeli su se tragovi skorene krvi.

– To je krv od jednog našega što je s njim došao u jedinicu. Metak ga je pogodio u prsa probio plućno krilo i otkinuo dio ključne kosti.

– Znači nikad nije zaklao kokoš ili pijetla, nikad nije pucao, nikad nije vidio krv?

– Izgleda.

Ivica se spusti na tlo pored njega i sjedne. Obgrli ga rukom oko ramena.

– Slušaj vojniče. Kada sam prije rata bio u vojsci, upoznao sam jednog prijatelja. Zajedno smo služili vojsku. On me naučio misliti o ljudima kao o glinenim golubovima. Pucaš i ideš dalje. Vidiš, glineni golubovi ne krvare. Ne rasipa im se mozak po tvom licu kada ih pogodiš metkom. Ako želiš preživjeti i izvući glavu iz ovog pakla i ostati mrvicu normalan, moraš sve drugačije misliti. Sve izvrnuti naopako.

Uzme pušku, skine okvir i izbaci metak iz cijevi. Okrene je vojniku u lice i povuče obarač. Vojnik se strese pri zvuku praznog pucnja.

– Ne brini. Prazna je. Nego me slušaj dobro. Tko ti je god s druge strane puščane cijevi, dobro zapamti da to nije ni čovjek, ni ljudsko biće, nije ni životinja. To je glineni golub. Ne smiješ čekati. Nema otezanja.

Ivica ponovno brzo repetira pušku i pritisne.

– Je li ti jasno? I ne, nisu to živi ljudi s druge strane, nema veže što jauču, preklinju, mole. Nisu to ljudi. To su mrtvi koji  nekim čudnim slučajem izgledaju kao da su živi. Jer oni su već mrtvi. Oni su glineni golubovi. Netko ih je ispalio uvis, neka kozmička mašina ili neka sudbina ih je ispalila i ti ih moraš ubiti, inače će oni tebe.

Kao da je vojnik malo došao k sebi poslije Ivičine tirade.

– Ajde, pušku u ruke i zapamti, glineni golubovi!

– Golubovi, golubovi.

Mrmljao je vojnik i teturao prema rovovima. Puška je bila prevelika za njega, kao očevo odijelo tek stasalom dječaku koji ga je na silu obukao kako bi stvorio iluziju da je odrastao muškarac. Kao da je krišom nosio pušku jer ga je bilo stid što je prevelika za njega.

–Ti! – Ivica pokaže jednom vojniku da priđe.

– Slušam bojniče.

– Šta mu je ono oko ruke?

– Lančić od pokojnog ćaće, zlatni. Unutra je Gospina slika.

– Šta mu se dogodilo ćaći?

– Ubili ga naši slučajno. Nezgoda, bio mrak, valjda su naši zapucali na patrolu, a nisu znali da se ovi vraćaju i od svih jedino njegov ćaća pogine.

– Zna li mali za to?

– Ne zna. Rekli su mu da su ga ubili muslimani iz zasjede, da su ga prvo zarobili pa ga mučili i na kraju zaklali, a lančić bacili u onaj potok pored ceste. Zato nosi lančić oko ruke, da se kaže osveti muslimanima što su mu ubili oca.

– Bojniče, možda bi momku trebalo reć’ šta se dogodilo?

– U vezi čega?

– U vezi oca mu.

– Drži jezik za zubima i ne govori ništa! Neka mali mrzi muslimane, trebat će nam. Imate li išta uza se da mu dadnete?

Vojnik je šutio. Pravio se da ne razumije.

– Ajde ne pravi budalu ni od sebe ni od mene!

– Imamo.

– Dajte malom malo, pogotovo ako budete išli u akciju ili dođe do napada.

Vojnik kimne glavom. Jedan od vojnika mu priđe. Ruka na kojoj je bio lančić i dalje je drhtala.

– De, popij malo vode. Ne brini, doćeš’ sebi samo da se rat malo zaholca i krene.

Uzme pruženu bocu. Pio je velikim i halapljivim gutljajima. Nije primijetio čestice bijelog praha u vodi. Sunce je izišlo. Zlato lančića se prelamalo u vodi dok je svako malo bocu prinosio ustima. Ruka mu je drhtala. Gospa se nemirno klatila i zveckala od lanac. Na poleđini je bilo ugravirano: uspomena na krizmu. I datum.

U Sarajevu 5. 1. 2022.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: beingbonny

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment