Utorak, 15 listopada, 2024

…I ruke. I krilo. I toplina. I snaga. I krhkost. I nemoć. I strast. I neodoljivost. I tajna. I enigma. Njoj pripada sve. Njoj se sve vraća. Od nje sve dolazi. U njoj se sve rađa. S njom sve umire. I nemoć. I zahvalnost. I nježnost. I bliskost. I skrivenost. I besmislenost. I bol. I patnja. I sve ono neobjašnjivo, neshvatljivo, nejasno, nedosanjano, nevidljivo, nedodirljivo, neuhvatljivo, nedohvatljivo, nepoznato, neotkriveno s njom se pojavljuje. I s njom se skriva. U sebi nosi neotkrivene svjetove, nepoznate obale, skrivene puteve, tajne prolaze, enigmatske poruke, neobjašnjive ponore, nepoznate dubine, neuhvatljive titraje, neshvatljive snage, nedosanjane topline. Ona zna, osjeća, sluša, osluškuje, bdije, pazi, pruža, brine, traži, daruje, predaje, žrtvuje se, pada, ustaje, ne predaje se, bori se, nastoji, bodri, ohrabruje, potiče. Svijet koji nepoznat ostaje, govor koji se ne može dešifrirati, gesta koja postavlja pitanja i ne daje odgovore, pokret koji je neshvatljiv, tijelo koje je neobjašnjivo, duh koji je nepoznat, duša koja je neuhvatljiva, život koji je od vječnosti skriven, neotkriven, tajnovit i tajanstven. Nepoznata nama i nepoznata sebi. Skrivena od nas i skrivena od sebe. Za nas tajanstvena i sebi samoj tajna. Nema ključa. Enigma nema šifru. Začuđeni pred njom stojimo i na pitanje tko je ona, do nas dopire samo topao dah i glas koji odgovara: Ja sam žena. I sve se ponovo vraća u tajnovitost, skrivenost, neuhvatljivost, neshvatljivost, neobjašnjivost, neotkrivenost. I tamo ostaje. I dalje stojimo pred njom. Nepomični. Zagledani. Osupnuti. Iznenađeni. Prizvani. Pozvani. Stojimo pred njom dok je svijeta i vijeka…

U Sarajevu 14. 12. 2020.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: azur13

Tags: , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment