O vjerničkoj autentičnosti, vjerničkoj gladi i cinizmu kao grobaru vjere

Koga nazivamo autentičnim? Što znači biti autentičan u određenom području života?  Nazvat ćemo nekoga autentičnim onda kada recimo živi u skladu sa svojim karakterom, izborom i idejama. Sportaša ćemo nazvat autentičnim jer sve svoje snage i napore ulaže da postigne nešto u sportu kojim se bavi. Čini se neobično govoriti o autentičnom sportašu, autentičnom liječniku ili autentičnom glumcu, ali i oni su na neki način autentični ukoliko su predani svome poslu svojim idealima.

Koga nazivamo autentičnim? Što znači biti autentičan u određenom području života?  Nazvat ćemo nekoga autentičnim onda kada recimo živi u skladu sa svojim karakterom, izborom i idejama. Sportaša ćemo nazvat autentičnim jer sve svoje snage i napore ulaže da postigne nešto u sportu kojim se bavi. Čini se neobično govoriti o autentičnom sportašu, autentičnom liječniku ili autentičnom glumcu, ali i oni su na neki način autentični ukoliko su predani svome poslu svojim idealima.

Najviše se govori o autentičnom vjerniku, nekome čija autentičnost ovisi o njegovom načinu života i njegovu odnosu prema Bogu o kojem govori. Nikada nismo pokušali možda razmišljati da biti i živjeti autentičnim vjerničkim životom ima isuviše nejasnih i zloupotrebljenih načina shvaćanja što znači biti autentičan vjernik, zbog čega često biti autentičan vjernik izaziva više problema i spoticanja, nego rješenja i obraćenja drugih.  Jedan od žalosnih oblika zloupotrebe toga što je autentičan vjernički život i što je autentičan vjernik jesu prilagodljiva autentičnost i cinizam.

Prilagodljiva autentičnost i njezina zloupotreba

Nešto ili nekoga prilagoditi obično znači nešto ili nekoga usmjeriti ili formirati ili naučiti tako da odgovara nama ili našim željama. I to nije nešto što uvijek treba gledati loše i negativno. Kada neki glazbenik, kojega možemo nazvati autentičnim jer je predan potpuno svome poslu, zanimanju i radu, recimo nekog mladog glazbenika poduči i nastoji ga usmjeriti i formirati tako da bude bolji i od samog učitelja i to postane, možemo reći da je uspio od mladog glazbenika napraviti autentičnog glazbenika u pozitivnom smislu, koji je nadvisio i nadmašio svoga glazbenog učitelja.

Ako je učitelj sposoban radovati se i uživati u tome da ga je učenik nadvisio u autentičnom izvođenju i bavljenju glazbom, onda zaista možemo reći da je učitelj ne samo prilagodio učenika sebi nego ga je tako prilagodio da je ovaj postao još bolji od njega u glazbi. Na taj način i sam učitelj postiže te produbljuje vlastitu autentičnost kroz svoga učenika.

Naravno moglo se dogoditi da je učitelj bio takav da nije htio da njegov učenik bude bolji, sposobniji i jači od njega u glazbi, pa ga prilagoditi sebi na taj način da učenik nikada ne smije biti bolji i sposobniji od svoga učitelja, iako je recimo učenik bio i imao sve kvalitete i odlike nekoga tko je mogao biti bolji od svoga glazbenog učitelja. Na taj način učitelj gubi svoju autentičnost.

Kada čovjek nije spreman priznati da je netko koga odgaja bolji i sposobniji od njega i kada nije spreman nekoga tako odgajati ili barem usmjeriti da se razvija i bude bolji od njega, nastupa zloupotreba autentičnosti jer čovjek se svim silama trudi nekoga prilagoditi isključivo sebi i potpuno zaboravlja i ostavlja po strani autentičnost kao ideal i ono što se treba zapravo na kraju postići, a to je biti u slučaju primjera učitelja glazbe i njegovog učenika, autentičan glazbenik do samog kraja pod cijenu da će učenik nadmašiti učitelja, ali će time i on postati autentičan zahvaljujući autentičnom učitelju. To je nešto poput principa, autentičan stvara i rađa autentičnog, obrnuto kad ga ne stvara i ne rađa, autentičan gubi autentičnost i ne nastaje nova autentična osoba i svi gube.

Vjernička autentičnost i duhovna glad

I vjernička autentičnost je prilagodljiva jer se – bar je takav zahtjev pred nas stavljen –  treba prilagoditi Bogu, odnosno Kristu i u tom smislu nastojati truditi se biti autentičan vjernik. Mnogo je načina i modela kako mi kao vjernici zloupotrebljavamo vjerničku autentičnost i nemoguće ih je sve nabrojati i opisati.

Ovdje se hoćemo osvrnuti na samo jedan model zloputrebe preko duhovne gladi ljudi koji nam prilaze i traže od nas ili preko nas susret s Bogom. Duhovna glad koju možemo opisati kao glad za božanskim, onostranim, smislom, svrhom života u konačnici Bogom nije u svakom čovjeku ni ista ni jednaka. Neće, niti treba očekivati i nadati se da će svaki čovjek koji je duhovno gladan isključivo prići samo tebi jer vjeruješ u Boga iz jednostavnog razloga jer duhovna glad nema isti intenzitet, rok trajanja, usmjerenje, potrebe. Onoliko koliko je pojedinačnih ljudi koji traže Boga toliko je različitih vrsta duhovne gladi.

Da bismo izbjegli posvemašnju zbunjenost i zloupotrebu ili moguće optužbe za nekakav sinkretizam, ne trebamo se bojati na trenutak razmišljati i vidjeti ovo u samoj Crkvi. Iako svi što se tiče vjere vjerujemo u isto u smislu istina vjere, čak ni u Crkvi nismo svi jednako duhovno gladni niti smo svi jednako autentični.

Neće svaki vjernik u Crkvi imati potrebu recimo za ispovijedanjem, misom ili molitvom u odnosu na nekog drugoga koji pored njega sjedi u klupi, kao što neće svaki svećenik, redovnik i redovnica biti uvijek isto raspoložen, radostan i autentičan u svome životu u odnosu na nekog svoga kolegu, subrata i sestru.

Gdje počinje problem autentičnosti i sukob? Kad je svećenik, redovnik ili redovnica u pitanju, problem nastaje kada on ili ona duhovnu glad vjernika mjeri razinom vlastite autentičnosti pa se zna dogoditi, što nije rijedak slučaj, da svojom autentičnošću jednostavno nije kadar zadovoljiti duhovnu glad vjernika jer njihova duhovna glad svojim intenzitetom nadilazi njegovu ili njezinu autentičnost. Svi znamo i svjesni smo da nam se ovo događa. Ovdje se ne želi govoriti negativno, nego samo ukazati na problem.

S druge strane i kod samih vjernika nastaje poteškoća jer ponekad smatraju da svi svećenici, redovnice i redovnici jesu, trebaju, i moraju biti identično i uniformirano autentični što opet nije slučaj. I tu zapravo nastaje jedan od problema s kojim se danas nastojimo nositi a to je da kao što svećenici, redovnici, redovnice i općenito oni koji su pozvani svjedočiti vjernicima trebaju biti svjesni da postoje različite razine duhovne gladi, ali i isto tako sami vjernici trebaju ponekad biti svjesni da postoje različite razine autentičnosti života jednog svećenika, redovnika i redovnice.

 U Crkvi postoji onoliko razina duhovne gladi koliko je samih vjernika, i postoji onoliko razina autentičnosti koliko je njezinih službenika. Sv. Pavao je to lijepo formulirao kroz postojanje jednog Duha, ali različiti su darovi. I autentičnost i duhovna glad počivaju na jednom te istom izvoru za one koji vjeruju, a to je Bog, odnosno Krist. Međutim, to ne znači da izvor ne dopušta različite stupnjeve bilo autentičnosti bilo gladi.

Zloupotreba

Zloupotreba vlastite autentičnosti uglavnom počiva na tri pogrešna pristupa, i treći je od njih najrazorniji. Prvi je pristup rijedak, ali se tu i tamo može susresti i pronaći i u Crkvi, a to je kada netko sebe samoproglasi jedinim i apsolutnim mjerilom autentičnosti. Takva zloupotreba ne stvara veliku štetu, jer se rijetko nekoga tko tako nastupa može i treba ozbiljno shvatiti.

Drugi oblik zloupotrebe autentičnosti jest ono što smo gore maloprije nastojali opisati: kada učitelj glazbe ne želi svoga učenika uputiti da postane bolji glazbenik nego ga nastoji prilagoditi samo sebi i ne želi mu pokazati i uputiti ga dalje da se usavršava i napreduje. Ovaj, tako reći, oblik zloupotrebe vlastite autentičnosti u Crkvi je daleko rašireniji i daleko više štete može stvoriti.

On počiva na našem odbijanju da one čija duhovna glad svojom snagom i intenzitetom daleko premašuje našu osobnu autentičnost, ispravno i jasno uputimo onima među nama koji su od nas autentičniji u svojem poslanju, pozivu i svjedočenju i čija je duhovna autentičnost kadra zadovoljiti duhovnu glad vjernika koji nam prilaze.

I ne samo da je kadra zadovoljiti njihovu duhovnu glad nego je autentičnost takvih među nama potrebna i nužna i nama koji radimo isti posao kao i oni, ali smo daleko od njihovog življenja autentičnosti na koju smo pozvani i ne upućujemo duhovno gladne takvima onda kada bi trebali jer sami nismo kadri biti dovoljno autentični za njih.

Na taj način ne stvaramo i ne rađamo autentične vjernike, a i gasimo vlastitu autentičnost i pogotovo autentičnost naše subraće i sestara. Međutim oba ova oblika zloupotrebe autentičnosti i nisu neizlječivi jer će prije ili kasnije priznati činjenicu da nismo svi jednako autentični, a ni duhovno gladni. Treći i najgori i najpogubniji oblik zloupotrebe autentičnosti je cinizam.

Cinizam kao grobar autentičnosti

Cinizam, kako ga razumijemo u ovom kontekstu, odaje nesposobnost čovjeka za prihvaćanje kako su drugi od njega autentičniji u svome zvanju i poslanju i koji zbog nemogućnosti prihvaćanja takve činjenice obezvrjeđuje autentičnijeg od sebe. Njemački filozof Peter Sloterdijk posvetio je cijelo jedno filozofsko djelo cinizmu pod naslovom „Kritika ciničnog razuma“. Pa iako Sloterdijk na neki način cinizam vidi kao lijek zapadnoj ravnodušnosti prema svemu, i u njegovoj kritici ravnodušnosti preko cinizma itekako ima istine, u vjerničkom životu cinizam je početak ravnodušnosti i rastakanja vjerničkog života.

Specifičnost cinizma je njegova katastrofalna sposobnost da ljude i stvari koji međusobno ne bi mogli i trebali biti jednaki na neki način stavi u isti odnos i položaj prema onoj latinskoj quod licet Jovi non licet bovi odnosno cinički rečeno quod licet bovi licet Jovi. Naravno, uvijek je pitanje vremena i trenutka kada će se cinizam nekog autentičnog svjedoka vjere prvo pretočiti u cinizam prema Crkvi, sakramentima, pa onda naravno prema Bogu, odnosno Kristu. Kada cinizam zahvati autentičnog svjedoka ili onoga koji bi to bar trebao biti, tek tada nastupa ravnodušnost kao posljedica cinizma jer ono što je dopušteno Bogu, Kristu, Crkvi zašto ne bi bilo dopušteno i njemu odnosno njoj?

Iz tog cinizma koji se kroz određeni period pretvori u ravnodušnost nastaje ne samo određeni negativan stav prema vlastitoj autentičnosti, nego i duhovna glad vjernika koji stvarno traže Boga postaje predmet cinizma i ravnodušnosti i na kraju se za nju gubi interes, odnosno, duhovna glad postaje dosadna, naporna, gnjavež i davež, a vjernici površni, nepismeni, glupi i naivni.

Mi nismo ponekad ni svjesni razorne moći cinizma koji se uvukao i među autentične s jedne strane i duhovno gladne s druge strane. Cinizam je grobar autentičnosti ali i duhovne gladi jer ih smatra nečim neozbiljnim, jer i autentične ili bar one koji se trude to biti kao i duhovno gladne naziva površnima, šarlatanima i naravno gle paradoksa neautentičnima!

Cinizam  će uvijek nastojati preuzeti mjesto autentičnosti proglašavajući sebe jedinim mjerilom i pravilom autentičnosti i duhovne gladi. Cinizam je zbog toga i razoran jer cinizam ne poznaje i ne priznaje da postoje i mogu biti različiti ljudi i biti različiti u njihovoj autentičnosti i duhovoj gladi ponajviše zbog svojih ljudskih slabosti i nedostataka, a ne zato jer ne žele i ne trude se biti autentični ili utažiti svoju duhovnu glad.

Za cinizam ne postoje autentični i duhovno gladni, ne postoje slabosti i nesavršenosti kod autentičnih i onih koji to nastoje biti, za cinizam ne postoje duhovno gladni postoje samo površni, glupi i neozbiljni. Cinizam je razorno sebičan jer sebe postavlja kao mjerilo autentičnosti i duhovne gladi, ali kad  i ako  pokušate podijeliti cinizam da bi i drugi bili više autentični i da biste zadovoljili duhovnu glad onih koji vam prilaze, tada možete osjetiti snažnu moć cinizma i njegovu snagu rastakanja i uništavanja svakog pokušaja i vaše i tuđe autentičnosti i ozbiljnog shvaćanja duhovne gladi.

Cinizam je jedan oblik ideologije kada zahvati veći broj bilo autentičnih bilo duhovno gladnih jer ne priznaje drugima niti pravo niti mogućnost da budu ili bar pokušaju biti autentični svjedoci vjere onima koji su duhovno gladni na jedan drugačiji ili noviji način. Za cinizam jedina autentičnost i duhovna glad je sam ciničan stav, ponašanje, govor i držanje prema svemu i svakomu bez obzira na njegovo zvanje, poslanje i poziv u Crkvi, odnosno  za cinizam ni Bog ni Krist  nisu autentični niti sposobni utažiti duhovnu glad tolikog broja onih koji ih traže ako nisu i sami božanski cinici.

Cinizam je zato razoran jer dopušta i opravdava ono što se ne bi moglo i ne bi smjelo i ne bi trebalo niti dopuštati niti opravdavati. Cinizam je bijeg od odgovornosti koju imamo za autentičnost koju ponekad ne živimo, i ismijavanje duhovne gladi koju ne priznajemo i ne želimo utažiti kad je osjećamo i kada drugi od nas očekuju da je utažimo. Cinizam je ponekad teološko-duhovno-vjernička ideologija, koja razara Crkvu prije svega iznutra i ne ostavlja prostor ni onima koji svjedoče ni onima koji su duhovno gladni da stvarno priznaju kako nismo svi i ne možemo biti jednako autentični i jednako duhovno gladni.

Umjesto zaključka

Ona Pavlova misao o tome kako je jedan Duh, a različiti su darovi ili u ovom kontekstu različiti su stupnjevi autentičnosti i duhovne gladi, ali svima je isti izvor i kraj, a to je Bog odnosno Krist.

Kad bi Duh Sveti bio cinik bio bi ideolog, ali vjerujemo i iskustvo života u Crkvi nas uči da Duh Sveti nije cinik, inače nitko ne bi ni znao ni razumio ni shvatio da smo i kao autentični i kao duhovno gladni različiti i u svojoj autentičnosti i svojoj gladi i to je istinsko bogatstvo i vrijednost i slika Crkve, a ne apsolutna mana i  sramota. Vjerojatno malo drugačije o ovome razmišljaju vjernički cinici, odnosno vjernički ideolozi.

 

U Sarajevu, 6. 6. 2017.

O. J.

Leave a Reply