NAJTEŽI DIO ODRASTANJA

„Ako mu i razum klone, budi blag s njime i ne grdi ga ti, koji si u punoj snazi“ (Sir 3,13).

Nažalost, i ne tako rijetko možemo pročitati ili čuti u medijima o slučajevima zlostavljanja starih ljudi i to od strane njihove rođene djece, a pokatkada se o tome ponešto čuje i mimo medija. Ono, govorka se po susjedstvu ili čujemo preko prijatelja kako se tamo netko strašno loše ophodi prema svojem starom ocu ili majci. U susretu sa ovakvim vijestima i govorkanjima prirodno se pitamo kakav to nečovjek moraš biti da bi radio tako loše stvari onima koji su te rodili, othranili podigli!?

Opet, svatko tko ima sreće da mu roditelji požive i polako stignu do one „treće dobi“, susrest će se prije ili kasnije s teškim osjećanjima koja sljeduju čovjeka uz starenje njegovih roditelja. Kako ono netko mudro primijeti, najteži dio odrastanja i jest gledati roditelje kako ti stare. Čovjeka to sve skupa zna strahovito iznervirati, da ti onda poslije nije jasno ni kako ni zašto. S jedne strane, čovjek se prepadne samog sebe zbog tog bijesa, ali opet s druge strane, nekako ga smatra opravdanim, jer eto, kao roditelji su stvarno bili nemogući i zločesti…

Ova uznemirujuća raspoloženja zapravo vuku korijene iz djetinjaste dobi ili bolje rečeno iz djeteta koje je trajno prisutno u nama. Dolaze iz one psihološke zone dok je tata bio najjači tata na svijetu, a mama najljepša i najbolja moguća mama. Oni su nam tada značili siguran izvor egzistencije i zaštitu. Oni su tada bili nepogrešiv glas razuma, ali još više, bili su nam nepresušni izvor nježnosti i ljubavi. Zato je tata i bio toliko jak i pametan, a mama tako lijepa i dobra. Kada govori takve stvari, dijete uopće ne laže; ono izriče svoje istine, doduše poprilično subjektivne, ali ipak stvarne i životne istine. I onda jednog dana, puno godina kasnije, čovjek se počne susretati sa spoznajom da oni  (roditelji) nisu više toliko ni pametni, a ni lijepi, snažni, dobri… I tako dolazi do svojevrsne uzbune. Sav djetinji bijes – sada već velikog djeteta u tridesetim, četrdesetim ili čak pedesetim – nije ništa drugo nego pokušaj očuvanja one prije stečene sjajne slike o svojim roditeljima.

Prihvatiti starenje svojih roditelja je psihološki puno zahtjevniji čin nego što nam se na prvu može učiniti. Teško im priznajemo pravo na slabost upravo zbog predodžbe velike snage koja dolazi iz one naznačene nutarnje slike. U našoj podsvijesti oni su toliko veliki da im se zapravo i ne može ništa loše dogoditi. Govorimo ovdje o svojevrsnoj slici nadčovjeka. I zato onda kad oni ipak u skladu sa svojim godinama jednom počnu pokazivati ozbiljne znakove psihofizičke slabosti, mi to nećemo moći prihvatiti kao sasvim prirodan ritam prirode, nego ćemo gledati na to kao na njihovu zloću – nekakvo svjesno i namjerno činjenje teških gluposti. Čovjek se tada obično počne s njima energično svađati i dokazivati. Pitanje je zašto? Odgovor je sasvim jednostavan i jasan: jer očekuje da će se roditelji ostaviti svoje slabosti i da će opet postati mladi, snažni, lijepi, požrtvovni… Naravno, ovdje govorimo o podsvjesnim očekivanjima. S jedne strane, na svjesnoj razini čovjeku je itekako jasno da su mu roditelji ostarjeli te da se od njih više ne može očekivati kao prije. Međutim, s druge strane, podsvjesno u nama ima svoju logiku i pokušava i dalje tjerati po svome. Ono kao da misli da roditelji ne stare, nego samo izigravaju da su ostarjeli, pa ih valjda zbog toga pod hitno i treba naučiti pameti.

Zato je izlazak iz ove dramatične faze zapravo vrlo jednostavan i bezbolan. Čovjek treba sebi što češće posvješćivati to da su mu roditelji jednostavno ostarjeli te da oni nikad više neće biti ono što su nekad bili. Nema se tu šta s njima posebno prepirati i uvjeravati, jer oni nemaju šta više novo da shvate. Dani i godine prolaze, i njima će sve teže biti razumjeti i shvatiti, pa čak i neke sasvim jednostavne stvari. Njihov put na ovom svijetu se polako bliži kraju, a na nama kao na djeci ostaje da im tu njihovu jesen života pokušamo učiniti što smirenijom i udobnijom, a ne nešto – kako rekosmo – da ih ponovno na silu pokušavamo učiniti mladima i snažnima.

Dvosmjerno razumijevanje

Kako prema roditeljima, tako i prema samima sebi… I mi smo također svaki dan za jedan dan stariji, i svakog dana za još jedan dan bliži vlastitom kraju. Za mnoge ove je uznemirujuća misao, međutim, to je i oslobađajuća misao, te jedini mogući način da se stari prirodno, bezbolno i dostojanstveno, te da se i sama životna vitalnost očuva što duže, jer ništa čovjeka ne čini tako ekspresno i ubrzano starim kao sam strah od starenja. Znamo i sami iz iskustva, kad se staro čeljade na silu pokušava prikazati mladim i vitalnim, jedino što će postići jest to da će nam na kraju izgledati još senilnije i samim tim – starije.

I zato, za kraj, priroda je najviše naklonjena onima koji poštuju njezina pravila. Tko je pokuša prevariti, bolno će iskusiti da ona vara ipak malo bolje…

 

U Sarajevu, 3. 12. 2017.

M. B.

 

Izvor (foto): seniori.hr

Leave a Reply