Srijeda, listopad 20, 2021

Alarm zvoni. Kad prije? Je li uopće spavala? Vjerojatno jest malo jer joj se po glavi vrzmaju mutne, nejasne slike nekog čudnog sna. Valjda je to bio san. No, nije ni važno. Treba se ustati i lagano se početi odijevati. Muka joj je od same pomisli. Udahne duboko, protrlja oči i nesigurno zakorači iz kreveta. Je li moguće da je ovaj dan tako brzo došao? Ne, definitivno nije spremna. Pogleda krevet. Da se barem može uvući, pokriti i ne izlaziti cijeli dan. Zna da ne može. Ulazi mama:

– Ah, lijepo, već si budna. Hoćeš kavu?

Nije ni uspjela progovoriti, a već je dobila odgovor:

– Hajde, ja ću skuhati kavu, a ti se spremaj.

– Ma zašto me uopće pita kad sama odgovara – prozbori mrzovoljno.

Počela se lagano spremati. Voli jutra, ali ne voli ih trošiti na uređivanje i dotjerivanje. To je oduvijek smatrala gubljenjem vremena. Udahne duboko. Što se može? Sama je birala. Sad bi izbor sigurno bio drugačiji. Tada nije baš razmišljala. Možda i jest, ne sjeća se više. Opet udahne duboko.

– Što se mora, nije teško. Tako kažu.

Tješila se tim riječima. Teško je itekako. No, unatoč svojim turobnim mislima koje su je uglavnom vukle nazad, imala je jaku volju. Ne zna kako joj je to uspijevalo. Valjda se rodila s tim. Ipak, možda ju je tijekom svih za nju neugodnih situacija ojačala. Neprimjetno. Kako god, sada je trenutak da volja prevlada, da ju pokrene. Ne smije zakasniti. To bi tek bilo neugodno. Štoviše, to bi bilo katastrofalno. Polako je navlačila na sebe odjeću koju je već prethodnu večer pripremila. Sada joj se učinila lošim izborom. No svjesna je da je sinoć bila kud i kamo trezvenija i sigurnija. Bolje da se drži sinoćnjeg izbora. Tko zna na što bi sličila da sad krene birati odjeću. Vjerojatno bi izgledala kao da se spremila za sahranu, a ne za prvi dan na radnom mjestu. Posao! Obli je hladan znoj. Osjeti još veću mučninu u želucu. Zašto je samo prihvatila ponudu? Da, nije razmišljala da će ovaj dan ipak doći. Ali došao je. Volja opet prevlada. Nastavi sa spremanjem. Treba nabaciti malo šminke. Pogleda se u zrcalo. Šminkanje?! Nasmija se glasno. Pa dobro, hajdemo i to obaviti.

Napokon je bila spremna. Na brzinu ispije par gutljaja kave, uzme stvari i pođe prema automobilu. Još jedna neugodnost. Trebala se sama odvesti do radnog mjesta, a nije bila na ti s vožnjom. Fokusirajući se na volan, gas, kočnicu, kvačilo, prometne znakove, kroz tih petnaestak minuta skroz je zaboravila gdje uopće ide. Tek kad je stigla na parking, ponovo ju obli hladan znoj. Kako će sad ući tamo? Već je zamišljala kako će se spotaknuti, pasti i izazvati salve smijeha svih prisutnih. Naravno, nije bilo tako. Ni blizu. Na svu sreću bila je neprimjetna te se stopila s masom. Tek nakon nekog vremena pojedinci su shvatili da je nova te joj pristojno uputili riječi dobrodošlice. Ugodno iznenađenje. Niti je bilo ikakvih neugodnosti, niti je bilo čudnih pogleda, niti su je puno propitkivali. Spremajući se to jutro, zaboravila je da je po sebi skoro nevidljiva i da je teško primjećuju. Iako joj često to nije išlo u prilog, sada je bila zahvalna što ima tu sposobnost proći svugdje neopaženo. Sad je žalila samu sebe što je morala prolaziti kroz toliku tjeskobu i što se pripremila za najgore. Zašto si to uvijek radi? Zašto mora biti toliki pesimist? Zaključila je da je to uvijek prisutni strah od nepoznatog. Ma nema veze. Važno da se njene slutnje nisu ostvarile i da sad nije sve nepoznato, a sutra će već, nada se, biti nešto lakše.

U Mostaru 6. 8. 2020.

K. L.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: alphaspirit

Tags: , , , ,
Katarina Lauc

0 Comments

Leave a Comment