U prirodi je stvari da se one pretežito kreću linijom manjeg otpora, no u prirodi stvari je i to da se pokatkad trebamo pokušati suprotstaviti naznačenoj tendenciji.
Postoji misao koja kaže sve što ne želiš i čega se plašiš, jednog dana pokuca na tvoja vrata. Prizivamo li neželjeno strahom i odbijanjem? Ako bismo se postavili tako da ćemo prihvatiti sve što nam se događa, hoćemo li time smanjiti mogućnost da ne završimo u onome čega se plašimo i što ne želimo?
Ljubav je zaključak svake smislene priče. Ljubav je često zaključak i one besmislene priče. Napose, ljubav je glavni sastojak svake tužne pjesme…
Čovjek može težiti bilo čemu u životu ovisno od njegovih zamisli, planova i želja. Razlikujemo se po tome težimo li određenom savršenstvu ili zadovoljstvu. Treba znati da to dvoje nije isto. Iz ovih različitih težnji ponekad proizlazi ona čudna pojava ljudi koji imaju puno, ali su nezadovoljni i onih koji imaju manje, ali su zadovoljni.
Što će nam savršeno? Zašto tražimo savršeno? Zašto nas nesavršeno ne usrećuje? Prosječne stvari ne volimo uvijek. Korištene su. Zbog njih se nećemo razočarati. Ne smetaju nam njihovi nedostatci. Ogrebotine. Svako savršenstvo jednom će postati korišteno. Prosječno. Zato volimo nove stvari. Neotvorene. Netaknute. Tražimo savršenstvo. Mislimo da su savršene. Ili nas podsjećaju na savršenstvo.
Visoka osjetljivost predstavlja veliki izazov kako za ljude koji spadaju u tu skupinu tako za one koji ih okružuju. Međutim, ona po sebi ne mora nužno predstavljati opterećenje nego i veliki dar u smislu prisustva nekolicine vrlina koje osoba posjeduje.
Kupac? Pita. Prvi. Drugi. Izgovara. Ime. Prvi. Iznenađen. Nije naš?????? Njihov je! Zašto nije naš? Naši nemaju para. Njihov? Nije u redu. Ali. Ima. Pare. Znaš za pare? Nemaju nacionalnost. Religiju. Identitet. Prvi. Sliježe ramenima. Tačno. U pravu si. Završavaju. Drugi ustaje. Sprema papire. Izlazi. Dodiruje kovertu. Dvadeset hiljada. Još. Devetnest i po’. Telefon. Riješeno. Natječaj? Prekosutra. Žalbe? Kakve žalbe? Zrak? Vjetar? Zelenilo? Zagađenje? Zaboravi. Smatraj riješenim!
Zaborav je pitanje. Bez odgovora. Postoje parcijalni i privremeni odgovori. Ali nema konačnog odgovora. U odnosu na zaborav, mi smo kao na klatnu. Ljuljamo se između želje i potrebe da zaboravimo jer nas pamćenje počinje boljeti. I između straha i osjećaja krivice da nam nije dopušteno zaboraviti iako možda želimo.
Reflektori. Blicevi. Novinari. Gužva. Galama. Zvonjava. Košnica. Bezbroj glasova. Nadvikivanje. Kratka šutnja. Najava. Ministar. Dolazi. Pet minuta. Kasnije. Ulazi. Ministar.
„Koliko god ponekad čudno izgledali, motivi ženskog ponašanja su suštinski duboko uvjetovani onim motivima muškog ponašanja, a na kraju bi se sve skupa moglo opisati sintagmom višemilenijske borbe za monogamiju.”
