Od filmskog dr. Hannibala Lectera do danas aktualnog Jokera, ali i dublje u prošlost. U ovom tekstu razmišljamo o razlozima čovjekove fascinacije različitim psihopatskim likovima i spodobama.
U borbi s bolešću i njezinom odurnom blizinom nema ništa očima primamljivo niti čovjeku blisko. Bolest je uvijek bila i ostat će čovjekov smrtni neprijatelj. Ono dobro u bolesti dočeka onaj koji preživi i svlada bolest. A to dobro nije samo zdravlje, disanje i život. Nego i iskustvo udaljenosti od svega površnog, nevažnog i nebitnog u životu. Odjednom su moj život i moja osoba najvažniji. Sve drugo može biti važno, ali neće kao nekad postati najvažnije ispred mene i ispred mog života.
Čini se kako postoji jedna univerzalna mjera finog ljudskog života koju ljudi uvijek ugroze kada požele imati više od toga.
Život se sastoji od svakodnevnica. Svakodnevnih jutarnjih buđenja poslije epohalnih životnih događaja. Svakodnevnica nije samo praktično ponavljanje dnevnih rituala od ustajanja do odlaska na spavanje na kraju dana. Svakodnevnica je prihvaćanje iskustva o vrlo malom broju velikih životnih događaja. Svakodnevnica je mirenje s kratkoćom i ograničenošću polaganja mature, obrane dimplomskog, sklapanja braka. Svakodnevnica je uvažavanje iskustva drugih. Onih koji nas podučavaju da se život živi između velikih događaja.
Postoje različiti oblici gubitka. Možemo izgubiti neki predmet. Možemo izgubiti osobu. Možemo izgubiti sebe. Među gubitke možemo ubrojiti i kada nam nešto nedostaje iako nismo izgubili ni predmet, ni osobu, ni sebe. Postoje djelomični gubitci. Mogu biti teže podnošljivi i prihvatljivi od cjelovitih gubitaka.
Promjena je poput vode. Pronađe put kroz najmanju pukotinu u ljubavi, u prijateljstvu. Može poput vode strpljivo kap po kap, trenutak po trenutak prodirati u ono što je potpuno zatvoreno. Promjena može biti dobra i spasonosna. Može biti i loša, beskorisna i nepotrebna.
Kakav bi svijet i naš život bio kada bi samo na jedan dan ili jedan minut ljudske ruke odlučile da taj dan neće razoriti, ubiti, oteti, opljačkati, ukrasti, razoriti? Kada bi jedan minut sve ljudske ruke odlučile da će nekoga zagrliti, dodirnuti nježnošću i blizinom, izliječiti dodirom? Taj jedan minut mnoštva ljudskih ruku koje se jedne prema drugima otvaraju da pruže dobrotu i sigurnost promijenio bi svijet do neprepoznatljivosti i učinio ga dobrim za sve nas.
On je izgleda morao otići kako bi se mogao zagriženo nadati da će se oni opet negdje sresti, a ona ga nije puno pokušavala zaustaviti, valjda kako bi ga se u miru i s trajnom sjetom mogla sjećati.
Nekomu reći svoje ime znači skinuti veo tajnovitosti i skrivenosti sa sebe. Ime je početak našeg razotkrivanja pred drugim čovjekom. Ljudi koji jedni druge duboko ljube i vole, piše Florensky, jedno drugo zovu uvijek i samo imenom jer na taj način jedno drugom daruju sebe i dopuštaju da kroz ime skrivena tajna njihovog postojanja bude postupno otkrivena onomu koji je vaše ime izgovorio.
U nekim naprednim zapadnim društvima više uopće ne možete kupiti cigarete a da to sve skupa liči na neku normalnu brendiranu kutiju cigareta. Ne, sve je omotano u najrazličitije boleščurine, trule organe i ostale medicinske gadosti. A onda iznenađenje, istraživanja pokazuju kako se većina pušača uopće ne osvrće na sve to, a neki zbog toga čak postanu još uvjereniji i okorjeliji pušaći. Pitanje je zašto?
