„U postmodernizmu se još uvijek čitalo, gledalo, slušalo, kao i prije. U pseudomodernizmu se telefonira, klikće, pritiska, surfa, bira, pomiče, preuzima…”
Samosažaljenje je emotivna grobnica. Zakopamo se. Onima koji nam žele pomoći prijetimo. Mislimo da nam žele zlo. Emotivna grobnica samosažaljenja zatvara se iznutra. Nitko ne može ući i podići nas ako ne otvorimo. Treba li ostaviti na miru onoga koji se samosažalijeva? Ostaviti ga njegovom usudu?
Potrebno je čovjeku s vremena na vrijeme zaroniti duboko i strpljivo u mikrosvijet prošlosti. Otkriti u njemu drage ljude i zahvaliti im. Oni su ga oblikovali u čovjeka kakav je danas.
Truditi se znati, upoznati i spoznati ili biti lijeni i nemarni te zapostaviti i preskočiti znanje i spoznaju je ono što nas međusobno razlikuje u iskustvima koja zajednički promišljamo i razmjenjujemo kada razgovaramo o očekivanjima i razočarenjima…
Razumijevanje nam ne olakšava bol. Njezin intenzitet ostaje isti. Ne umanjuje se. Ne mijenja se. Čemu onda razumijevanje? Što se tiče same boli, razumijevanje ne služi ničemu. Što se tiče smisla i svrhe boli, razumijevanje ih donosi kao znak da je netko prije nas prošao bol. Iskustvo samoće. Iskustvo bespomoćnosti. Nesposobnost da se bol prenese drugom. To je svrha razumijevanja boli. Da bude znak. Nemoćan znak koji neće olakšati niti promijeniti našu bol.
Ime joj Groznica a prezime Nemir. Sestre joj Praznina i Iluzija Neimanja a najbolje drugarice Osuda i Kritika…
Prije ili kasnije sve završava; prije ili kasnije spušta se zastor; prije ili kasnije kraj je neizbježan. Koliko god bio uznemiren ovim mislima, čovjek u njima pronalazi i smiraj.
Slušati je ono što nam često nedostaje da upoznamo i otkrijemo ljudske veličine koji nevidljivo i nenametljivo žive blizu nas. Možda čak i s nama. Treba znati i biti spreman slušati…
Poznavanje i upoznavanje jednog ljudskog bića nailazi na prepreku. Ono iskustvo u kojem nam netko kaže da i on sam/sama sebe ne može dokraja razumjeti i shvatiti. Ako on/ona ne može znati sebe, kako ga možemo mi poznavati? Zar je moguće da možemo bolje prodrijeti u nečiju osobnost i njezine nepoznate dimenzije od same osobe kojoj ta osobnost pripada?
Postoji razlika između zašto živim i zašto sam živio. Ono prvo daje smisao našem trudu. Zašto živim. Jer imam obitelj i želim brinuti o njoj. Jer čekamo dijete i želimo osigurati uvjete za život. Jer studiram i nadam se nečemu. Jer imam posao i zarađujem. Jer imam roditelje o kojima mogu i trebam voditi brigu. Jer imam planove. Imam ideje. Ono drugo zašto sam živio ponekad ne može biti dokraja objašnjeno.
