Utorak, svibanj 11, 2021

Teško je znati je li nešto gotovo dok se ne vratimo na „mjesto zločina“. U mašti možemo završiti svaki odnos. U mašti možemo prekinuti svaku vezu. Mašta koristi nestvarno i nepostojeće. Stvarnost je posljednji i konačni ispit završetka. Posljednji „čavao u lijes“ kojega možemo sa sigurnošću i bez drhtanja ruku zakovati i nastaviti živjeti bez straha da će „mrtvac“ iznenada uskrsnuti. Moramo izdržati i taj posljednji susret, pozdrav, razgovor. Već na samom početku znamo je li sve gotovo. U sebi osjećamo nešto što mašta ne može pružiti ili pruža na zavodljiv i nestvaran način. Kada u mašti završavamo naše odnose i veze i „stavljamo točku na i“, događa se da umislimo kako je zaista sve okončano. Kako se nema što reći i dodati. Sve je rečeno. Ali u mašti ne postoje dvojica sugovornika niti stvarnost. U mašti postojim ja, drugi kojega sam stvorio od mašte i stvarnost koju sam izmislio. Ništa se još nije dogodilo i okončalo, nego se tek ima dogoditi. Uhvatimo se u zamku vlastitih maštanja i drugog ostavimo bez odgovora i objašnjenja. Ne jer on/ona to ne zaslužuje, nego jer smo sebe uvjerili kako je događaj iz mašte bio stvaran, toliko stvaran da ostajemo pomalo zbunjeni pred pitanjem drugog: Što se dogodilo i zašto smo odjednom zašutjeli? U mašti smo uvijek korektni, pravedni, iskreni i pošteni prema sebi i prema drugom. Sve smo stavili na stol. Izložili cijelu situaciju racionalno i trezveno i nisu potrebna dodatna objašnjenja. U mašti smo savršeno objasnili kako stvari stoje, tako da drugi nema potrebu postaviti niti jedno jedino pitanje. Ali to se dogodilo u mašti. U stvarnosti još nismo došli ni do zajedničkog susreta i razgovora. Čini se tako laganim okončavati međuljudske odnose kroz maštu. Čini se tako jasnim. Pravednim. Poštenim. Nitko se ne ljuti. Nema povrijeđenih i uvrijeđenih. Na kraju završetka, svi smo zadovoljni i sretni. Ispalo je savršenije od najsavršenijeg. Nitko nikoga nije povrijedio. Redaju se duboke isprike i međusobne pohvale. Nabrajaju se dobre osobine i ljudske kvalitete, vrline i prednosti. Obećavaju se obećanja i zaklinjanju zakletve na vječna pomirenja i međusobna poštivanja i uvažavanja. U našoj mašti ružna stvarnost presvučena je izmišljenim dobrotama, sa stvarnosti se svlači njezin ružni i pohabani sloj lošeg, zlog i pokvarenog. U mašti toliko ogolimo stvarnost od nje same da na kraju od nje ne preostaje ništa osim onoga što smo maštanjem dopunili. Možda su poneki završetci ljudskih odnosa takvi da su prepuni dobrote, međusobnih pohvala i „kovanja u zvijezde“, ipak završetak odnosa ne može proći bez susreta sa stvarnošću. Uvijek je moguće pobjeći i izbjeći prekid. Završiti sve u vlastitoj mašti. Ali stvarnost neće propustiti priliku da pomoli svoju neugodnu i ponekad ružnu glavu iznad površine naše mašte da nas podsjeti da se ništa nije dogodilo. Još nije bilo susreta, razgovora i pozdrava. Još moramo odraditi ono zbog čega smo dopustili mašti da nas zavede i odvede u smjeru nepostojećeg i nedogođenog. Još uvijek moramo susresti stvarnost. I mi smo možda i zaboravili kako stvarnost izgleda. Možda smo nehotice nekoga uvrijedili, povrijedili i zanemarili bježeći u svijet mašte bez ikakvog objašnjenja i javljanja. Samo smo nestali i u „zemlju propali“. I mašta u tome nije nevina i bezopasna. Mogla nas je zavesti i uvjeriti kako ne dugujemo objašnjenja, ne dugujemo isprike, ne dugujemo ništa nikome. Mogla nas je uvjeriti u našu apsolutnu nevinost i čistoću „ja definitivno nisam kriv/kriva“. Možemo osjećati da je onako kako maštamo, ali bez stvarnosti nećemo znati kako stvari stoje i što smo učinili i gdje leži naš dio krivice i odgovornosti za naše odnose i prekide. Opasni su završetci i prekidi ljudskih odnosa i veza koji se grčevito hvataju za niti mašte i tjeraju stvarnost od sebe. Lako se dogodi da nitko nije kriv i nitko nije odgovoran i svi su dobri i čisti. Ako jesu, zašto se dogodio prekid i završetak naših odnosa i veza, čak i onda kad su se dogodili u mašti? Zar dobri, iskreni, pošteni, nevini i čisti mogu prekinuti i završavati svoje odnose i veze? Lako se dogodi i da ja nikad nisam kriv, nego drugi i ostali pa ako treba i svi. Mašta ne voli stvarnost u kojoj postoji moja odgovornost za završetak i prekid. Mašta svakoga od nas je uvijek nevina i čista i ne dopušta mogućnost koja bi mogla dokazati i suprotno. Mašta ne samo da mene čini nevinim od tuđe „krivice“ nego i tuđu „krivicu“ izbriše tako da i drugi bude također u svemu ovome nevin. Ali ako smo oboje nevini i čisti, zašto jedno od nas u mašti završava odnos s onim drugim? Jer mašta može učiniti da stvarnost nestane i prestane postojati. Ipak ponekad, htjeli ili ne htjeli, prisiljeni smo svući sa sebe oklop mašte i istupiti u stvarnost gdje se naša „golotinja“ ne može sakriti i pokriti ili smo nevješti u njezinom skrivanju. Odjednom vidimo sebe i drugog onakvima kakvi stvarno jesmo. Ali to se mora dogoditi na ovaj ili onaj način jer stvarnost je na kraju temeljni sudac naše krivice i naše nevinosti u našim završetcima i prekidima. Moramo pogledati stvarnost u oči. Zanemariti maštu i sve njezine privlačne labirinte i tunele u kojima bismo se rado sakrili i izgubili. Moramo istupiti pred sud stvarnosti. Tek tada počinje težak i mučan susret, razgovor i pozdrav i mogućnost da ćemo nakon mučne i neugodne stvarnosti osjetiti u sebi mir i sebi reći: Gotovo je. Mašta ne može pružiti takav konačni mir, a i kako bi mogla? Mašti ništa nije teško i mučno nego joj je sve sjajno, bajno i lepršavo. Zato mašta i ne može dati mir koji daje stvarnost niti mašta može biti istinski sudac naših odnosa i njihovih prekida i naše obostrane odgovornosti i krivice za te prekide i završetke. Misleći da nas mašta štiti, negiramo stvarnost ponekad do te mjere da više nemamo hrabrosti susresti se s njom. Ponekad radije nemirni maštamo nego da mirno živimo stvarnost.

U Sarajevu 25. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Narongrit Dantragoon

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment