Jean Amery o podsjećanju

Ponekad osjećati nešto je podsjećanje na ono što smo imali i više to nemamo ili smo izgubili. Osjećati se mladim pretpostavlja da je mladost djelimično prošla. Mladost se ponekad osjeća zato što je više nema jer ono što jesmo sada i što sada imamo na to se ne možemo podsjećati nego je to jednostavno ili s nama ili u nama. Podsjećanje pretpostavlja nekakav gubitak onoga što više nije s nama kao što osjećati glad podsjeća da duže vremena nismo ništa jeli.

Austrijski esejist Jean Amery (pravim imenom Hanns Chaim Mayer) koji je preživio Auschwitz podsjećanje opisuje kao osjećaj gubitka u svom eseju O starosti: Protest i rezignacija. Sadašnjost se ne osjeća, zapisat će Amery, kao što se ni mladost ne osjeća jer ako je čovjek mlad, mladost je jednostavno tu pred nama i u nama. Sadašnjost se ne može osjetiti jer je sadašnjost tu. Ono što se osjeća je uvijek ono što je prošlo ili izgubljeno. Pišući u svom eseju prije svega o fenomenu starosti Amery posvećuje nekoliko stranica fenomenu podsjećanja ponukan možda svojim iskustvom u koncentracijskom logoru kojega je opisao u eseju Na granicama uma: Konteplacije preživjelog o Auschwitzu i njegovim stvarnostima gdje podsjećanje predstavlja teret i patnju. Amery razmišlja o podsjećanju pesimistično kao o teretu. Podsjećanje nema nikakvog smisla jer podsjećati se na nešto ne može dati zadovoljavajuće objašnjenje kao što ni podsjećanje na strahote Auschwitza Ameryu ne pomažu da sam sebi dadne zadovoljavajuće objašnjenje horora koji je preživio. Čitajući Amerya i njegove eseje o koncetracijskom logoru, starosti i samoubojstvu (O samoubojstvu: Diskurs o voljnoj smrtiAmery slika podsjećanje kao nešto izrazito negativno, opterećujuće i besmisleno jer podsjećanje ne može dati zadovoljavajuće objašnjenje prošlih događaja.

Fenomen podsjećanja Amery tretira drugačije od fenomena prisjećanja i sjećanja. Podsjećanje je ono što stoji u temelju sjećanja kao pokušaj da si čovjek objasni ono što je prošlo, što je izgubio i čega više nema. Podsjećanje je pokušaj da čovjek sam sebi objasni vlastiti život i vlastitu prošlost, da pokuša racionalno objasniti samom sebi što su njegova sjećanja i zašto se uopće mora ili treba prisjećati. Pišući o starosti kao fenomenu ljudskog života Amery nastoji istaknuti vlastitu ideju kako podsjećanje ne igra nikakvu posebnu ulogu u tumačenju i razumijevanju vlastite prošlosti jer čovjek ne može objasniti svoju prošlost samom sebi. Govoreći o starosti koja se podsjeća na vlastitu mladost Amery zapisuje kako podsjećanje na mladost ne objašnjava ni starost ni razlog zašto čovjek mora umrijeti. Podsjećanje na mladost služi kao oblik zaštite i samozavaravanja protiv trenutka starosti u kojem se čovjek trenutno nalazi. Stječe se dojam da Amery podsjećanje razumije kao samozavaravanje, kao da bi podsjećanje na mladost spriječilo dolazak starosti i propadanja fizičkih i duhovnih čovjekovih snaga.

Razlog zašto Amery kritizira podsjećanje kao samozavaravanje treba tražiti i u tome što njemu samom podsjećanje na koncentracijski logor nije moglo pomoći da dadne smisao strahotama koje je tamo vidio i doživio o čemu piše u svom eseju o Auschwitzu. Slično iskustvo pronalazimo i kod talijanskog kemičara i pisca Prima Levia u njegovom eseju Zar je to čovjek? Podsjećanje na takav horor kao što je Auschwitz ne može tom hororu dati bilo kakav smisao čak i u negativnom smislu. Za Amerya taj horor je neopisiv i podsjećanje na njega samo produbljuje krivnju zašto je preživio za razliku od mnogih koji to nisu, slično razmišlja i Primo Levi i ne treba čuditi da su obojica izvršili samoubojstvo jer nisu mogli nositi se s krivnjom da su oni preživjeli kao što podsjećanjem nisu mogli dati smisao svemu što su svjedočili. Možda iz tog motiva Amery radikalno realnim pristupom podsjećanje smatra zabludom i odgađanjem životnih neminovnosti koje se ne mogu izbjeći.

Ipak Amery uspjeva analizom podsjećanja doći do jednog ljudskog iskustva povezanog s fenomenom podsjećanja. Podsjećanjem čovjek pokušava dati smisao svojoj sadašnjosti i sadašnjim događajima. Za čovjeka poput Amerya podsjećanje je proklestvo i patnja jer ništa ne objašnjava ni o njegovoj sadašnjosti, ali ne može objasniti ni njegovu prošlost. Ipak Amery dopušta, iako nevoljko i ne tako direktno, da podsjećanje može biti znak nade za onoga koji podsjećanjem želi razumijeti sadašnji trenutak vlastite patnje, neuspjeha iako on sam odbija za sebe takvu mogućnost. Podsjećanje kao znak nade može imati smisla samo ako je podsjećanje dovoljno snažno da objasni cjelinu čovjekovog života od njegovih prvih sjećanja pa sve do njegovog kraja i ako je sposobno ponuditi objašnjenje što se događa nakon kraja života.

Kada čovjek kao starac promišlja svoju mladost i svoj život podsjećanjem, on želi tom životu dati smisao, pronaći neku čvrstu nit kojom će povezati svoju mladost, snagu i želju za življenjem sa starošću, rezignacijom i propadanjem i odustajanjem od svake borbe. Podsjećanje je nit kojom čovjek želi satkati smisao oko vlastitog života kao jedne cjeline koja je imala i još uvijek ima svrhu. Tako recimo starac gledajući svoje unuke i praunuke podsjećanjem na svoje početke na svoj djecu, na svoju suprugu plete mrežu smisla u koju će poput pauka uhvatiti svoj život kao plijen kojega neće pustiti da umakne, nego će samo mrežu širiti i tkati služeći se podsjećanjem. I svoj posao, svoj trud i brigu oko djece i njihovog odrastanja podsjećanjem će utkati u mrežu svog života kako bi svojoj starosti dao određeni smisao. Podsjećanje je mreža sretnih i radosnih sjećanja i prisjećanja koju stvaramo kako bismo sadašnjem trenutku našeg života podarili nekakav smisao.

Amery je iz opravdanog razloga zbog svog osobnog iskustva protiv ovako optimistične slike podsjećanja. Protiv je podsjećanja kao mreže koja plete nadu oko čovjeka da njegov život nije bio besmislen i nepodnošljiv. Amery podsjećanje promatra kroz ogledalo pesimizma, kao zabludu koja ništa konkretno i bitno ne mijenja u sadašnjem trenutku našeg života. Amery bi možda ustvrdio da to što se neki starac ili općenito čovjek podsjeća na svoju prošlost prebirući po njoj za tragovima nade kako bi podnio starost ništa ne mijenja u sadašnjosti kada je čovjek star, bolestan i nemoćan. I zato je podsjećanje zabluda jer podsjećanjem ne mijenjamo sadašnji trenutak i podsjećanjem ne objašnjavamo ništa. Stvarnost ostaje kruta i surova i nijedno podsjećanje na mladost, nijedan pogled na djecu i unuke ni trenutak neće umanjiti stvarnost starosti kao tegobne sadašnjosti u kojoj čovjek upravo živi. Teško je se složiti se Ameryem kako je podsjećanje tek zabluda, bajkoviti pokušaj da čovjek prevari samog sebe i pobjegne od sadašnjosti iako su njegovi osobni razlozi za takav stav i više nego utemeljujući.

Mi volimo podsjećanje na mladost, na život, na radost, pa čak i na rat, na stradanje i na gubitak jer ne možemo barem ne pokušati pronaći nekakav smisao u našoj osobnoj prošlosti podsjećanjem na nju. Čak i ako je podsjećanje bajka koju pričamo sami sebi, nema li i u bajkama nekih trajnih i čvrstih istina oko kojih su bajke isplele sve one čudnovate priče i likove o kojima ljudi pripovjedaju svojoj djeci i unucima? Nisu li i bajke pokušaj podsjećanja na istinu, na nadu, na pravednost i vjeru u neku bolju budućnost. Kada tako ne bismo vjerovali, Pepeljuga nikada ne bi imala sretan kraj niti bi bajka o njoj ikada nastala. Ako podsjećanjem na svoju mladost, životne radosti i ljepote života pričamo bajke samima sebi, nema li u tim bajkama ipak istine kako nam je mladost zaista bila sretna i život ispunjen? Kad ne bi bilo tako, zar bismo sami sebi pričali laži o svom životu i svojoj prošlosti?

Imajući razumijevanja za njegov osobni stav, ipak ne možemo se do kraja složiti s Ameryem kako je podsjećanje ogromna zabluda i prevara jer u podsjećanju ima nešto od našeg stvarnog života i onoga što zaista jesmo kao ljudi bez obzira što podsjećanje ne može vratiti proživljenu stvarnost. Podsjećanje može biti i znak nade i nije apsolutna iluzija i zabluda o samom sebi i vlastitoj prošlosti. Čak i ako je podsjećanje bajka, volimo je pričati sebi kao malom djetetu jer ima nešto u tome da oživimo sami sebe i svoju prošlost i svoju mladost i sretne trenutke svoga života. Ima čudesnosti u podsjećanju i našim neprekinutim nastojanjima da se njime služimo kako bismo sebi osmislili sadašnji trenutak. Amery nije baš u pravu kada tvrdi kako podsjećanje ne olakšava starost, patnju, tugu, bol, osamljenost. Podsjećanje olakšava sve te trenutke jer u svoj sadašnji život, u svoju starost, nemoć, samoću uvlačimo podsjećanje kao bajku koju pričamo svojoj starosti i nemoći. Pričamo sebi o svojoj mladosti, snazi, ispunjenom životu, sreći.

Možda je bajka to što sebi pričamo o našoj prošlosti, ali ne vole samo djeca bajke. I mi ih volimo i podsjećanje je bajka koju treba njegovati, voljeti i uvijek pričati sebi jer i u starosti i nemoći bajka barem na trenutak može učiniti život čudesnim i čudnovatim. Treba nam podsjećanje jer ćemo uvijek voljeti bajke i podsjećanje sigurno spada u jednu od najljepših bajki koju sebi možemo pripovijedati dok živimo u sadašnjem trenutku. U svakoj pa i najfantastičnijoj bajci ima nekih vječnih istina. I u podsjećanju kao bajci ima istine o nama, o našoj prošlosti i našem životu, našoj mladosti, našim ljubavima, i bajka podsjećanja ipak nam daruje trenutke u kojima znamo i svjesni smo da nije sve bajka o nama i da smo zaista doživjeli i imali mladost, život, sreću.

Podsjećanje nije iluzija ni samozavaravanje kako opisuje Amery jer nijedna bajka nikada nije toliko čudnovata i fantastična, toliko iluzorna i samozavaravajuća da u njoj ne bi bilo barem malo prave i sigurne istine o svijetu i o nama. Tako ni podsjećanje koliko god bilo iluzorno i samozavaravajuće ne može biti u tolikoj mjeri takvo da u podsjećanju nećemo pronaći istinu o sebi o svojoj prošlosti, mladosti i sretnom životu kojim sada hranimo svoju starost pričajući sebi bajku kako smo nekad bili mladi, puni života i sretni svjesni da u našem vlastitom pripovjedanju ipak ima istine o nama samima.

Čudnovatost i neobičnost fenomena podsjećanja ne može sakriti od nas istinu da je podsjećanje ponekad sjećanje i prisjećanje na stvarnost koju smo jednom u prošlosti živjeli i odživjeli i sada je više nemamo. Podsjećanje ne bi moglo biti toliko zlobno i pokvareno prema nama da cijelu našu prošlost pretvori u nešto što nikada nije postojalo i što smo potpuno izmislili.

U Sarajevu, 12. 9. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: anyaberkut

Leave a Reply