Subota, srpanj 31, 2021

Štedimo novac jer se bojimo siromaštva i neimaštine. Gradimo kuću ili kupujemo stan jer se bojimo hladnoće, dana i noći pod otvorenim nebom bez ikakve zaštite. Četiri zida koja smo teškom mukom izgradili sigurna su zaštita. Rađamo djecu jer se bojimo smrti i strah nas je da će nas zaboraviti kad umremo. Djeca su zaštita od zaborava. Živimo i radimo imajući stalno pred očima to blagoslovljeno stanje: biti siguran/biti sigurna. Život se nažalost nekad pokazuje toliko nesigurnim da ni štednja, ni četiri zida ni djeca ne mogu dati stupanj sigurnosti za kojim čeznemo. Banka propadne i s njom zajedno naš novac. Netko je bez ikakvog osjećaja odgovornosti trošio naš novac na sumnjive investicije i ulaganja. Rat plane i naša kuća ili stan s tisućama tuđih „četiri zida“ biva razoren. Neki su starci duboko skriveni unutar svoja četiri zida zavaljeni u ugodnim naslonjačima uz pun stol „ića i pića“ odlučili da trebamo ostati bez krova nad glavom. Djeca odrastu i ponekad zaborave i ne javljaju se. Sve dok nešto imamo za što se možemo držati, koliko god bilo slabašno, vjerovat ćemo da smo sigurni. Čovjek se drži snažno za život bolesnog djeteta i sve dok se za njega bori, osjeća prisutnost sigurnosti: Izborit će se, pobijedit će bolest, jak je/jaka je. Nastupa li ikada trenutak u našem životu kada prestajemo biti sigurni? Mladi ljubavnici kada se nađu u vrtlogu međusobnih sukoba i optužbi za prevaru, dvoličnost i pretvaranje znaju sebi reći: Više ni u što nisam siguran/sigurna. Čovjek koji iznenada ostane bez svega od novca do krova nad glavom i obitelji također će s puno više prava nego mladi ljubavnici ustvrditi: Više nisam siguran jer nemam više ništa. Sigurnost povezujemo s imanjem ili nemanjem. Imati izgleda jest biti siguran. Nemati jest živjeti bez sigurnosti. Međutim, dosežemo li stanje apsolutne sigurnosti kada imamo? Ne. Inače ne bismo i dalje nastojali imati više, podebljati bankovni račun, proširiti kuću ili stan i slično. Radimo i borimo se ne samo jer želimo imati i izbjeći siromaštvo i neimaštinu nego još više jer želimo biti sigurni. Osigurati i zaštiti budućnost. Starost. Bolest. Samoću. Gubitke. Razočarenja. Gubitak posla. Ratovi. Ekonomske krize i obiteljski lomovi. Sve su to stanja i iskustva koja želimo preduhitriti. Biti zaštićeni kada dođu. Nekako se osigurati kako bismo se, ako ih već ne možemo izbjeći, od njih zaštitili. Mučno je iskusiti na vlastitoj koži urušavanje i gubitak sigurnosti. I oni koji govore kako su iz svega izišli jači, nisu do kraja iskreni. Jer su izišli s jasnom spoznajom da je sigurnost nemoguća na način na koji su planirali, dok nesigurnost vreba skrivena iza svakog sata i dana života i teško ju je predvidjeti.

Sigurnost nije ideal koji je nedostižan kao da je riječ o nečemu božanskom. Sigurnost je stanje stvari našeg konkretnog života. Međutim, jer je život često nepredviđen i životne okolnosti ponekad produbljuju našu nesposobnost da predvidimo budućnost, sigurnost ne može biti postignuta na način kako zamišljamo. Maštamo o sigurnosti bez kataklizmi i gubitaka, ali sve što postižemo jesu krhke sigurnosti kojima prijeti nepredvidivost svakodnevnog života i njegovih ponekad iznenađujućih i neplaniranih okolnosti. I novac u banci jest sigurnost, ali ne ona koja je trajna i vječna, kao što je to i krov nad glavom. Život se ne jednom pokazao nesigurnim i nezaštićenim i onda kada je novca bilo koliko smo htjeli, a krov nad glavom činio se neuništivim. Svejedno ćemo nastaviti živjeti i boriti se. Ne možemo zamisliti život u kojem smo potpuno nesigurni i nezaštićeni. Iz tog osjećaja da ne želimo živjeti na takav način živimo stvarajući krhke, kratkotrajne, ali stvarne i opipljive sigurnosti. I kada pogledamo veliki grad u kojem živimo, sve njegove zgrade, kuće i ulice, pred nama iskrsne misao o sigurnosti i zaštićenosti. Nekad je taj grad bio skoro cijeli razoren. Svi su krovovi nad glavom bili uništeni, sav novac nestao, mladi i djeca su poginuli ili ubijeni. Nitko nije bio siguran. Nitko nije bio zaštićen. Ali opet je izgrađen, kao što su se rodila druga djeca i drugi mladi. I nakon svega čovjek nije izgubio volju i želju za sigurnošću. I nakon svega želimo biti sigurni. Zaštićeni. I čovjek nikada neće prestati težiti tome da bude siguran. I koliko god sve bilo spaljeno do temelja i pretvoreno u pepeo, čovjek će iznova štedjeti, graditi i rađati. Čovjek ne može zamisliti svoj život živeći ga u trajnoj i vječnoj nesigurnosti i nezaštićenosti. Uvijek će štedjeti. Nikada neće prestati graditi i uvijek će biti onih koji će roditi novi život. Čovjek zna kakav je osjećaj, makar je prolazan i kratkotrajan, kad si siguran i zaštićen. I radi tog osjećaja spreman je učiniti sve što može. Ponekad je spreman učiniti nemoguće. Sigurnost je za čovjeka najprivlačnija ideja i za tu ideju izgradit će ponekad cijeli grad, stvaran i opipljiv da se zaštiti od nesigurnosti. U svemu što gradimo, činimo i borimo se kroz život pred očima nam je uvijek još nedosegnuti osjećaj mira i stabilnosti, osjećaj da više neće biti negativnih i loših okolnosti i promjena. Sve je to međusobno pomiješano. I nada da ćemo dosegnuti mir. I potreba da imamo stabilnost. I zadovoljstvo jer više nema loših životnih okolnosti. I sreća jer više nikada neće stvari ići prema lošem. Sve se to svakodnevno miješa u nama dok štedimo, gradimo i rađamo. Kao da svi radimo isto, kao da svi želimo isto, kao da svi maštamo i sanjamo o istom: sigurnost.

U Sarajevu 13. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Romolo Tavani

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment