Utorak, 15 listopada, 2024

„Biti sretan nužan je zahtjev svakog umnog, ali konačnog bića i prema tomu neizbježan odredbeni razlog njegove moći želje“ (Immanuel Kant). Ili jednostavnije rečeno: Ono „biti sretan“ se pokazuje kao temeljna motivacija svakog ljudskog nastojanja i djelovanja. No, u svemu tome sreća počesto izmakne čovjeku. Nije ni čudo što je na kraju mnogi uspoređuju s dugom. Izgleda kao da je tu na dohvat ruke, ali po sebi je zapravo nedostižna.

Bez obzira na to jeste li svoje školovanje okončali s maturom ili ste nastavili hrabro dalje prema stjecanju viših akademskih stupnjeva i časti, jedno ste sigurno primijetili: tijekom višegodišnjeg školovanja niste prošli niti jedan jedini predmet koji bi se po sebi striktno i izričito bavio pitanjem pronalaska osobne životne radosti sreće. S tim se zapravo tek sad ponešto malo započinje (…) Neka zapadna sveučilišta nude izborne kolegije na tu temu, a slično važi i na području vjere: klasični katekizmi se i nisu baš bavili ovom problematikom. Opet, tek u novije vrijeme, vjerska kateheza se počinje ozbiljnije zanimati za ovo područje. Tko zna, možda je krajnje vrijeme da se stručnjaci pozabave stvaranjem neke gaudiumologije, tj. nauke o sreći.

Od dominacije preživljavanja do dominacije osmišljavanja života

Iz biološke perspektive gledano, temeljni smisao života jeste produživanje istoga, bez obzira da li pri tomu jedinke naginjale prema razvoju sposobnosti produživanja vlastitog života ili već prema razvoju prokreacijskih sposobnosti, u svrhu ekspeditivnog stvaranja brojnog i zdravog potomstva. Ova prirodna tendencija je dugo vremena obilježavala i dinamiku unutardruštvenih dešavanja i relacija. Opstanak je bio, pa i ostao temeljna zadaća ljudske kulture, premda stvari uopće ne moraju izgledati takvim na prvi pogled. Naime, čovjek se iz animalnog svijeta izdigao upotrebom razuma, razvojem alata, a osobito sa sposobnošću detaljnog učenja, te razvojem altruizma. Stjecanjem ovakvih i sličnih sposobnosti ljudska vrsta je postala dominanta vrsta na zemlji, a dominacija i preživljavanje su oduvijek dobro išli pod ruku. Uglavnom, ljudska kultura je kroz cijelu povijest bila prezauzeta pitanjem daljnjeg preživljavanja, uključujući tu i područje vjere, jer i ovdje se u konačnici prvenstveno govorilo o preživljavanju, i to o jednom super-preživljavanju, tj. o spasenju duše i životu vječnom.

Više o temi: http://poptheo.org/izmedu-dramaticn…eorije-evolucije/ ‎

No, sve je ovo vodilo prema stanovitom zaboravu sreće. U duhu ničeovske ostavštine, Freud primijeti kako radost nije nikakva kulturalna vrijednost. Civilizacija neprestano vrši nasilje nad ljudskim nagonima radi blagodati kulture. Ovdje se čovjeka pokušava podvrgnuti disciplini monogamnog razmnožavanja i četrdesetosatnog radnog tjedna.[1] To nije uvijek dobro za osjećaje pojedinca, ali je dobro za čovjeka kao vrstu. Ili kako to već često znam reći svojim studentima: Ako je filmska kritika nesebično nahvalila neki film, možete 90% biti sigurni da je u pitanju jako dosadan film! Premda može zvučati apsurdno, sposobnost podnošenja dosadnih i besmislenih sadržaja i situacija je odigralo vrlo važnu ulogu u čovjekovom sveukupnom razvoju i uspjehu. Baš kao što su instruktori famoznih japanskih „ninja“ ratnika ponekad zahtijevali od svojih polaznika da sjede u prirodi neprekidno 72 sata te da za to vrijeme dokuče koliko je u međuvremenu narasla trava. Zvuči predosadno i frustrirajuće, no takav fokus i strpljenje su vam kasnije itekako mogli biti od koristi na bojnom polju.

Već smo ranije pisali kako je sve do sredine 19. st. prosječna životna dob na Zapadu jedva prelazila trideset godina. Tek negdje od tog vremena prema ovamo, uslijed razvoja medicine te poboljšanja općih uvjeta i kvaliteta života, dolazi do rapidnog produljenja čovjekovog životnoga vijeka. Tako danas, prosječna životna starost na našim prostorima iznosi oko 75 godina, a u razvijenim zapadnim društvima oko 80. Međutim, polučeni uspjeh u preživljavanju je zatim neminovno potegao pitanje o osmišljavanju novonastalog viška života, kao i općenitog novostečenog viška slobodnog vremena. Nakon što stekne dug i stabilan život, čovjek se neminovno počinje pitati o radosti i smislu istoga.

Više o temi: http://poptheo.org/pioniri-dugovjecnosti/ ‎

Natuknice o sreći …

Tagore reče da je vrlo jednostavno biti sretan, ali je čovjeku vrlo teško biti jednostavan. Naš Ivo Andrić vrlo slično kaže: „Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije kako nam često baš to malo nedostaje“.

Vidimo, sreća je itekako povezana s jednostavnošću, ali također i s malim životnim stvarima, jer mnogi ljudi kao da propuštaju mnoštvo malih radosti nadajući se u životu onoj nekoj velikoj i posebnoj sreći. Velika životna ostvarenja – doduše – pružaju stanovitu markantnu satisfakciju, ali obično s tim ide i neka dodatna briga. Zapravo, opće iskustvo čovječanstva nalaže kako se upravo s vrhunca najlakše i najpogubnije pada.

Možda smo s tim ujedno naišli i na glavnog ubojicu sreće danas, a to je sveopća i sveprisutna megalomanija. Ljudi postavljaju pred sebe i svoje bližnje ogromna očekivanja i ambicije, a to ih i ne znajući vodi u stanje stalnog osjećaja oskudice. Kako to briljantno primijeti Brené Brown, u današnje vrijeme obično liježemo s neugodnom mišlju kako toga dana nismo dovoljno uradili, a ujutro se budimo sa uvjerenjem da se nismo dovoljno naspavali. Ljudski ego – izgleda – može biti velik onoliko koliko to realno može biti. Svaki daljnji korak u njegovom uvećavanju će voditi samo prema njegovom instant napuhivanju, a napuhan ego u biti i nije veliki ego nego samo veliki krhki i ranjivi ego. Osjećaj vlastite svemoći neminovno i redovito vodi čovjeka prema povratnom osjećaju vlastite nemoći i izgubljenosti.

Kad smo kod jednostavnosti, spomenimo i ono od Einsteina: „Stvari treba izvoditi maksimalno jednostavno, ali ne jednostavnije od toga“ – što će reći da je životno kompliciranje dopušteno tek dotle dok stvari ne profunkcioniraju, i čim profunkcioniraju, ne bi ih trebalo dodatno usavršavati, tj. komplicirati. To je vjerojatno i razlog zašto ruska raketna skalamerija iz 50-tih godina XX. st. još uvijek dobro funkcionira, te se njome momentalno kod slanja astronauta služe čak i mrski im rivali Amerikanci. Slavni Sergei Korolev – otac sovjetskog raketnog programa reče već tamo negdje na početku svojim suradnicima: „Nikad ne popravljajte ono što dobro funkcionira“! Suprotno tome, veliki dio današnjeg vremena radimo kako bismo mogli priuštiti neke nove stvari, tj. savršenije varijantne onoga što već imamo. Usavršavanje svakako po sebi ima smisla, no problem je što pri tome ne ostaje onda puno vremena za sam život. To je tamo nekad, još prije stotinjak godina, u sam osvit suvremenog doba primijetio – opet jedan – veliki Rus, Nikolai Berdjajev. Dakle, kod samog začetka industrijske civilizacije današnjice on je spretno zaključio kako se tu radi o epohi gdje su sredstva za život postala važnija od samoga života. Zato jednostavnost života i jeste važna pretpostavka sretnog života, jer kod svakog drugog scenarija ponestat će nam vremena i prostora za sam život.

Naznačena jednostavnost bi trebala biti i okosnicom međuljudskih odnosa. Nastojanjem da se iz nekog odnosa pošto-poto izvuče više od onoga što on momentalno pruža, prečesto se dolazi do toga da se iz tog odnosa više ne može izvući ništa. Opet vidimo kako usiljena potraga za onom velikom srećom ubije mnoštvo malih zagarantiranih radosti!

Sreća je itekako povezana i sa ispravnim djelovanjem. „Tko pravo radi, vedrinom odsijeva“ (usp. Post 4,7). Baruch de Spinoza je u naznačenom stavu otišao i puno dalje. Za njega sreća nije posljedica ispravnog djelovanja nego njegov bitni preduvjet: „Sreća nije nagrada za vrlinu, nego je vrlina sama; niti mi uživamo u sreći jer smo obuzdali naše požude; upravo suprotno, zato što uživamo u sreći, sposobni smo da ih obuzdamo“ („Etika“). Potonje mišljenje je vrlo slično kasnijem Franklovom stavu o „egzistencijskom vakumu“ današnjice. Ljudi se u većini slučajeva ne odaju porocima jer su sretni nego zato što su prazni i nesretni, a takvi su opet zbog nedostatka životnoga smisla. A smisao je – opet – usko povezan s pronalaskom vlastitog specifičnog životnog poslanja u ovom svijetu i životu. Slično mišljenje pronalazimo i kod Martina Heideggera, ali i kod prije spomenute Brené Brown: Sreća i životna radost su tijesno povezani sa autentičnim životom. Tko se pod pritiskom pomodarstva i političke korektnosti odrekne vlastite autentičnosti, neminovno može računati sa anksioznošću, depresijom, gubitkom životne orijentacije, smisla itd.

Više o temi: http://poptheo.org/samorazlikovanje…tnijeg-covjestva/ ‎

Po Erichu Frommu sreća je povezana s vitalnošću, produktivnošću, sa intenzivnom upotrebom osjećaja i misli. Zato, da bi čovjek bio sretan, ne smije se previše štedjeti, treba u životu intenzivno raditi, stvarati, misliti, osjećati. Također, po Frommu sreća podrazumijeva i povremenu izloženost nesreći, jer tko sebe pod svaku cijenu pokuša sačuvati od žalosti, taj će se ujedno ograditi i od radosti. Vidimo, sreća prati hrabre … ona podrazumijeva intenzivan život s puno vjere i nade u pozitivne stvari i vrijednosti. Opet, kako bi to Andrić rekao: „Svi pravi ljudski životi lijepi su i teški“!

Sreća napose ima veze i sa zahvalnošću, uključujući tu i onoga kome se zahvaljuje zbog iskazanog dobra, kao i onoga samog koji zahvaljuje. Zahvalnost čovjeka uvijek dovodi u stanovitu perspektivu imućstva. Jednostavno, ima onaj koji daje, a ima i onaj koji razumije kako je u životu puno toga primio. Dalje od ovoga događa se ono što bi stari Latini iskazali sa „sličan se sličnom raduje“. Obilje privlači obilje, isto kao što bijeda privlači bijedu! Narodna mudrost bi definirala to sa onim: „Para na paru, uš na fukaru“. No, i sam Isus Krist donekle slično kaže: Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima“ (Mt 25,29). Pozitivan pogled na život privlači još više pozitivnosti, isto tako i obratno …

Važno je krenuti …

Vidimo, mnogi se slažu da je sreća jednostavna stvar, te da se do nje vrlo jednostavno dolazi. Međutim, naspram nas to je i vrlo neistražena stvar i samim tim u konačnici vrlo komplicirana i nedostižna stvar. No ipak, mislim da se u ovom pogledu najvažnije pokrenuti; najvažnije je donijeti čvrstu odluku o onomu „biti sretan“. Većinu onoga što smo uradili u životu, uradili smo s nakanom da budemo sretni. Ako pri tomu i nismo bili nešto posebno uspješni, barem za ubuduće znamo gdje sreće nema i gdje je ne treba ni tražiti.

U Sarajevu, 27. 3. 2017.

M. B.

 

[1] Usp. H. MARCUSE, Eros i civilizacija. Filozofsko istraživanje Freuda., Naprijed, Zagreb 1965. str. 13; Autor se poziva na S. FREUDA, ali ne identificira izvor.

Tags: , , , , ,
Mario Bernadić

0 Comments

Leave a Comment