O gubitcima

Postoje različiti oblici gubitka. Možemo izgubiti neki predmet. Možemo izgubiti osobu. Možemo izgubiti sebe. Među gubitke možemo ubrojiti i kada nam nešto nedostaje iako nismo izgubili ni predmet, ni osobu, ni sebe. Postoje djelomični gubitci. Mogu biti teže podnošljivi i prihvatljivi od cjelovitih gubitaka. Ako nešto ili nekoga bespovratno izgubimo, s vremenom ćemo ili prihvatiti gubitak ili ćemo naučiti živjeti s njim. Uz prazninu u nama mirno živi spoznaja da više ne možemo vratiti izgubljeno. Djelomični gubitci ne stvaraju duboku prazninu, nego minijaturnu prazninu kao maleni rez na tijelu. Djelomični gubitci uznemiruju čovjeka i njegovu samosvijest jer se stalno preispituje je li moguće na neki način nadoknaditi gubitak. I ako je moguće, kako?

Uzmimo dijete kojemu roditelji nisu pružali dovoljno ljubavi i nježnosti. Oni su pružali nešto od toga, ali ne sve. Kada odraste, čovjek osjeća taj nedostatak kao djelomičan gubitak. Imao je jedan dio, ali nije imao sve. U čovjeku se formira djelomična praznina i preispitivanje vlastite nutrine. Svi su još uvijek tu, i on i njegovi roditelji, ali njemu se čini da ne postoji način nadoknade. Ne može se vratiti u djetinjstvo, roditelji se ne mogu vratiti na početak obiteljskog i bračnog života. Osjeća gubitak roditeljske ljubavi i istovremeno ne postoji način da se gubitak nadoknadi jer nije moguć povratak natrag.

Razlog zbog čega smo emotivno osakaćeni, gubimo sposobnost za empatiju i bliskost, zbog čega se bojimo nježnosti i intimnosti nisu uvijek trajni gubitci. Trajni gubitci nas snažno izbacuju iz životnog kolosjeka, ali s vremenom se vratimo u taj kolosjek i koliko toliko mirno nastavljamo dalje. Kod trajnog gubitka prihvaćamo postojanje praznine koju nitko ne može ispuniti. Nastavljamo živjeti normalno s prazninom u sebi. Paradoksalno je primijetiti kako trajni gubitak nakon razornog nemira koji u nas unosi s vremenom donosi mir i mirenje sa stanjem stvari. Djelomični gubitak ne donosi mir. Stvara nemir u nama jer smo istovremeno djelomično izbačeni s životnog kolosijeka i djelomično se njime krećemo. Kod djelomičnog gubitka smo nepotpuni. Izgubili smo nešto i ne možemo ga dobiti natrag iako je ono tu pored nas. Ne možemo se vratiti u djetinjstvo da pokušamo nadoknatiti manjak roditeljske ljubavi, a i mi i roditelji smo još uvijek tu jedni pored drugih. Slično iskustvo ljudi otkrivaju i u drugim međuljudskim odnosima. Kao kada nam je nešto na dohvat ruke i vidimo ga i želimo ga uzeti i pružamo ruku, ali ne možemo dohvatiti.

Trajni gubitci izgledaju tragičnije i strašnije, i to i jesu u odnosu na djelomične gubitke. Međutim, ono što čovjeka dugoročno pogađa i emocionalno ranjava su djelomični gubitci, te djelomične praznine koje ne može ispuniti, djelomične praznine sastavljene od manjka ljubavi, manjka nježnosti, manjka plemenitosti, manjka dobrote, manjka poštovanja, manjka  ljudskosti.  Nije da ovih iskustava nije bilo ili nema, nego dio tih iskustava trajno nedostaje i čovjek ih više ne može nadoknaditi ni sebi ni drugom. Iskustva su još uvijek tu i čovjek ih prima ili daje, ali ne postoji više model kako ih primiti ili dati u njihovoj punini.

Djelomični gubitci su za nas egzistencijalni i emocionalni nedostatci. To su minijaturne praznine kojima smo ispunjeni. One nam dopuštaju da živimo, da se smijemo, da planiramo, da maštamo, ali nas s vremena na vrijeme podsjete svojom prisutnošću kako više ne možemo dobiti ono što smo trebali dobiti kad je bilo pravo vrijeme i pravi trenutak za to. Taj trenutak kada nas neka od naših minijaturnih praznina podsjeti da nam nešto ipak još uvijek nedostaje i da je tu, ali ga ne možemo više imati na način na koji smo trebali i morali, javlja se kao trenutak nemira i propitivanja. Zato su djelomični gubitci teži za podnijeti jer sve je još uvijet tu i ljubav, i nježnost i plemenitost i dobrota, ali više ne možemo ništa od toga dati ni primiti na pravi način onako kako je trebalo i moralo kada je za to bilo vrijeme.

Nismo emocionalno i egzistencijalno povrijeđeni, neosjetljivi i tvrdi isključivo zbog naših trajnih gubitaka. Takvi smo i zbog djelomičnih gubitaka, s tim da djelomični gubitci ponekad prolaze ispod radara naše svijesti i samosvijesti. Ali su oni uvijek prisutni kao minijaturne praznine koje nas opterećuju i ne daju da budemo trajnije i dublje sretni i ispunjeni jer nas podsjećaju da nam nedostaje nešto što je još uvijek tu, ali nam to više nije dostupno na način na koji treba.

Kao kada odrastao čovjek osjeti minijaturnu prazninu ljubavi i nježnosti u odnosu prema nekome s kim je duboko povezan, svjestan da je ljubav još uvijek tu, ali više nema načina da se ta ljubav primi ili daruje u svoj njezinoj snazi i moći, kao da je maleni dio ljubavi nepovratno i trajno izgubljen i okrnjena cjelina ljubavi koja je ostala ne može ga više vratiti u život.

U Sarajevu, 15. 1. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Benjamin Good

Leave a Reply