ZAŠTO ČESTO PODRŽAVAMO GLUPOSTI ZA KOJE DOBRO ZNAMO DA SU GLUPOSTI?

Tako, uhvati sebe pokatkad čovjek kako opet čita portale ili novine za koje je prije toga sam sebi bio već tri puta obećao da ih neće više nikad čitati. Teške gluposti, neprovjerene informacije i glasine, jeftini senzacionalizam, pumpanje ideoloških rasjeda i podjela, crnilo i žutilo najgore vrste… Pa zašto ih onda opet čitamo? Može zvučati čudno, ali moguće baš zato što se radi o teškim glupostima, jer čovjek doživljava nemalu satisfakciju uspijevajući razaznati nešto kao glupo, a da to nije sam on. Valjda je najjeftiniji i najbrži način da se osjetimo pametnima i znalcima upravo u susretu s nečijom naglašenom glupošću, a znanje je moć… A osjećaj moći nas opet kao malo što u životu veseli. Ovo sve skupa i nije nešto posve novo, jer jedna i od dominantnijih teorija o porijeklu i naravi ljudskog smijeha također kaže da smijeh i nije ništa drugo nego erupcija oduševljenja zbog osjećaja vlastite moći nad tuđom nemoći. Ono, ne svodi li se većina šala i viceva na to da netko na kraju nepredviđeno ispadne nespretan, naivan ili jednostavno glup?

Od šale do tragedije, princip je vrlo sličan. Novinarstvo je već odavno dokučilo ono da je loša vijest – prava vijest, tj. vijest koja se najradije čita. Naravno, bude tu kod čitateljstva i dubljih osjećanja. U susretu s tuđom tragedijom budi se u normalnom čovjeku suosjećanje i osjećaj altruizma, a to su oni lijepi osjećaji od kojih se kao ljudi osjećamo bolje i smislenije. No bude tu ipak i onog spomenutog samopotvrđivanja u vlastitoj moći: Otprilike, život je težak, netko je upravo izgubio bitku, a ja sam tu i dalje se nosim. Michael Foucault bi opet primijetio da i sam altruizam nije ništa drugo nego manifestacija moći, jer onaj tko se pored sebe samoga u životu uspijeva pobrinuti i za druge, taj je uistinu moćan.

Je li individualizam na koncu iznjedrio vladavinu gluposti?

Harvardski politolog Steve Jarding često zna započeti svoja predavanja i nastupe konstatacijom da živimo u povijesnom periodu kad znanost nikad nije bila pametnija, i kad politika nikad nije bila gluplja. I za njega je to svakako nemali fenomen, kako u jednom informacijskom vremenu, u sred društva znanja neki toliko besmisleni likovi uspijevaju osvojiti vlast i to demokratskim putem? Međutim, proboj gluposti primjećujemo danas i na brojnim drugim poljima. Ona hara, kako već rekosmo, u medijima, kulturi, osobito zabavnoj industriji… Ona nam se smiješi s polica knjiga u vidu svakojakih samozvanih stručnjaka za sve i svašta, i što je zanimljivo – tim ljudima uglavnom fino ide. Navedene pojave zasigurno imaju i neke druge uzroke, ali gotovo izvjesno i ovu – da se suvremeni čovjek u svojem neobuzdanom individualizmu toliko opteretio vlastitom snagom i moći da se na kraju najugodnije i najsigurnije počeo osjećati u društvu budala.

Sve ovo sljeduje i osobne odnose. Tako, žene danas često kukaju da se muškarci boje snažnih žena, ali nije puno drugačije ni iz muške perspektive gledano.

Perfekcionizam se oduvijek skupo plaćao

Moguće da su danas ove neke stvari doživjele kulminaciju, no nešto od toga je izgledno oduvijek postojalo. Stara njemačka poslovica kaže: „Tko želi ugrabiti sreću, treba izgledati k’o budala, a postupati kao mudrac.” A vrlo slično ovome Lord Philip Chesterfield  još prije dva i pol stoljeća reče: „Ako možeš, budi mudriji od ostalih ljudi, ali nemoj im to reći.” Također, nedavno smo već spominjali i onu jednu noviju studiju koja je utvrdila kako slušači najviše cijene nesavršene govornike, u smislu da ipak cijene istinske znalce, ali koji će pri tome pokazati i neku ljudsku nesavršenost; bilo da će ih u jednom trenutku ponijeti snažne emocije, bilo da će se nešto spetljati ili nešto oboriti, nespretno rasuti svuda oko sebe papire i sl. Vidimo, ljudska želja za moći je vrlo osjetljiva i plašljiva pred tuđom moći i stoga se ni ne treba u životu isuviše zaogrtati plaštem iste.

Na koncu još nešto o odnosu moći i humora. Veliki njemački pisac Hermann Hesse primijeti kako svaka inteligentnija vrsta humora započinje time da čovjek samog sebe ne shvaća ozbiljno. Ovim se svakako htjelo reći da su šale na vlastiti račun prvenstveno odlika inteligentnih ljudi. Oni se ne boje,  pored onoga što su pametni, ponekad malkice ispasti i budalama, jer vidjeli smo, takvih je na kraju i vlast, čast i slava na ovome svijetu. U tom smislu, mudri kvekerski vođa iz 17. st. – William Penn, lukavo zaključi: „Pustite ljude da misle kako vladaju i vladat će te njima.” U onom drugom slučaju, svaki bi se perfekcionist trebao pomiriti s tim da je za većinu preopasan, te da će ga početi istinski cijeniti tek kad ne bude više među živima.

U Sarajevu, 2. XI. 2019.

M. B.

 

Izvor (foto):  123rf.com; Copyright: faithie 

Leave a Reply