Odraslima logično, djeci neshvatljivo – o problemu dječjeg neshvaćanja koncepta uzroka i posljedice

Roditelji i svi oni koji imaju iskustvo rada s predškolskom djecom često se nađu u situaciji kako po peti put npr. trogodišnjaku objašnjavaju nešto, a on ih uopće ne doživljava i nastavlja po svome. Također, ako ste više vremena proveli s djecom, mogli ste primijetiti kako su skloni laganju, maštanju i izmišljanju priča. Iako svi ponekad pribjegavamo lažima, kod manje djece je to specifična pojava. Isto tako, vjerojatno niste mogli zaobići njihova, možemo slobodno reći dosadna, mnogobrojna pitanja i potpitanja. Koliko god se trudili odgovoriti im u nadi da je to zadnje, uvijek se nekako pojavi sljedeće zašto. Ponekad djeluje kao da se ona samo poigravaju s odraslima, kao da namjerno ne slušaju. Iako su to sve nekakve normalne karakteristike u tom razdoblju, potrebno je znati uzrok svega toga kako bismo mogli adekvatno odgovoriti na njihove potrebe.

Nerazumijevanje odnosa uzroka i posljedice

Prije svega, djeca ne razmišljaju na isti način kao odrasli. To nam je valjda svima jasno ili ipak nije. Švicarski psiholog Jean Piaget koji se posebno zanimao za dječju psihologiju u svojem djelu ”Dječji jezik i mišljenje” ističe kako je mnogim odraslima teško shvatiti djecu jer su zaboravili da logika nema nikakvu ulogu u djetetovu umu. Ono što je kod djece, posebno one mlađe od sedam godina, specifično je to da ona ne razumiju odnos uzroka i posljedice. Ono što je odraslima sasvim logično, na primjer, lopta se kotrlja nizbrdo jer je strmo i gravitacija ju vuče dolje, djeci uopće nije logično.  Za njih se lopta kotrlja jer joj se prohtjelo. Možda nam zvuči smiješno, ali za njih je to jedini ”logičan” odgovor. Isto tako, ona ne razumiju da voda teče od izvora prema ušću. Za njih bi bilo skroz prihvatljivo da je i obratno. Razlog nemogućnosti povezivanja uzroka i posljedice je taj što su djeca usmjerena na sebe. Ona čak ne mogu najbolje ni razumjeti potrebe drugih. Tek u kasnijim godinama ta egocentričnost opada te se javlja osjećaj empatije koji naravno treba razvijati. Kao što ne mogu povezati uzrok i posljedicu, djeca ne mogu povezati ni prošlost, sadašnjost i budućnost. Na primjer, upravo ste uspavali svoje jednogodišnje dijete, dolazite u dnevni boravak te nalazite svoje nešto starije dijete kako se igra s prijateljem i pri tome proizvode strašnu buku. Umjesto da im kažete kako moraju biti tiši jer će se u protivnom djetešce probuditi, radije im predložite neku drugačiju igru s manje buke, a kao objašnjenje im recite da će to pomoći djetešcu da bolje i mirnije spava. Dakle, u ovom primjeru vidimo da djecu treba usmjeriti na sadašnji trenutak, na ono što trenutno mogu učiniti umjesto da im objašnjavate koje će negativne posljedice prouzročiti njihovo ponašanje. Ovo potonje djeca neće shvatiti, a vi ćete izgubiti strpljenje upornim ponavljanjem razloga.

Ovo je jedan od dodatnih razloga zašto djeca u školu kreću baš sa sedam godina iako ni tada mnoga od njih još ne shvaćaju kauzalnost i dokaze. Osim toga, u toj dobi dotadašnje simboličko mišljenje zamjenjuje konkretno pa im je lakše razumjeti mnogo toga nego prije, dok se tek sa dvanaest javlja apstraktno mišljenje. Stoga, pokušajte zamisliti u kakvoj je situaciji dijete koje sjeda prvi put u školske klupe sa šest ili nepunih sedam godina. Osim što je to za njega potpuno nova stvarnost, njemu nije jasno zašto mora učiti, slušati učitelja, pisati zadaću. Razlozi koje im odrasli nude njemu nisu prihvatljivi. Ako je situacija već takva da dijete treba krenuti u školu sa manje od sedam godina, onda bi barem učitelji i roditelji trebali biti upoznati sa psihološkim razvojem djeteta te mu u skladu s tim pristupati i davati odgovore.

Na koncu, ne treba se frustrirati ako se čini da nas djeca ne razumiju najbolje, jer ona nas niti ne mogu razumjeti najbolje i trebat će im dosta rada, vremena i odrastanja da počnu rezonirati stvari na način odraslih. Stoga je potrebno puno strpljenja u radu s djecom, a Saint-Exupéry bi dodao da djeca trebaju još više strpljenja s odraslima.

U Mostaru, 1. 10. 2019.

K. L.

 

Izvori:

Tom Butler-Bowdon, 50 klasika psihologije, V.B.Z., Zagreb, 2011.

David Isaacs, Izgrađivanje karaktera, Verbum, Split, 2012.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dolgachov

Leave a Reply