O povjerenju

Povjerenje se ne služi lukavstvima. Nevino je i naivno. Računa na dobrotu drugog. Povjerenje kategorički drži da je drugi iskren kao i onaj u kome se nastanilo. Povjerenje ne pravi razliku među ljudima. Povjerenje u svakom čovjeku pronalazi zrnca nevinost i dobrote. Zrnca koje povjerenje strpljivo skuplja kako bi sagradilo dom za stanovanje. Samo povjerenje nikad ne može izdati. Ne može ići protiv sebe. Ne može se pobuniti. Glasno viknuti kako od danas ono povjerenje više neće biti dobro i nevino. Povjerenje ne može izdati sebe. Niti može od sebe pobjeći. Ono će vječno biti ono što je oduvijek. Dobro i naivno povjerenje. Izdaju i izigravanje povjerenja ne možemo pripisati povjerenju. Kad nas netko izigra ne kažemo: Povjerenje nas je prevarilo. Kažemo: Kako nas je drugi prevario. On/ona izigrali su naše povjerenje.

Povjerenje nije naše. Ne pripada nikome. Ne držimo ga kao da smo njegovi vlasnici. Povjerenje je dar. Kao i svaki dar zahtjeva posebnu pažnju. Brigu. Stalno podsjećanje. Kažemo da smo poklonili povjerenje. Ne poklanja se ono što smo kupili. Ili što smo prodali. Ili što je u našem vlasništvu. Ili ono na što imamo pravo. Samo se dar poklanja. Dar se poklanja iz ljubavi. Zbog nježnosti. Zbog važnosti. Zbog brige. Darom nekoga stavljamo na posebno mjesto. Izdvajamo ga od ostalih. Izdižemo ga iznad ostalih. Kad poklonimo povjerenje, nekoga smo izdvojili od ostalih. Postavili ga na počasno mjesto. Veliki broj darova kupujemo i poklanjamo jedni drugima. Povjerenje ne kupujemo. Ne pronalazimo ga na policama trgovina. Povjerenje je bili tu prije nego smo došli na svijet. Bit će tu i kad odemo iz svijeta. Ne znamo odakle dolazi. Koliko je staro. Koliko će dugo živjeti. O porijeklu povjerenja ne znamo ništa kao što znamo o stvarima koje kupujemo kao darove. Kada poklanjamo stvar ili predmet kao dar, sve znamo o njemu. Cijenu. Izgled. Kvalitetu. Količinu. Kad poklanjamo povjerenje, ne znamo ništa o njemu. Nema cijene. Nema izgleda. Nema kvalitete. Nema količine. Povjerenje je nemjerljivo. Nevidljivo je. Ne vidimo ga. Ali ga darujemo. Nevidljivo i neopipljivo poklanjamo jedni drugima.

Nevino. Naivno. Dobro. Krhko, a opet ono izgrađuje naše privatne svjetove. Naše veze. Naše odnose. Uklanja naše strahove. Hrabri u neuspjesima. Bodri u patnjama. Tješi u brigama i žalostima. Zar ne izgleda svijet drugačije kad nam netko kaže: Imaj povjerenja u mene. Kad čujemo te riječi, ne promjeni li se naš životni pejzaž iz hladne zime u tek rođeno proljeće? Iz mrtvila u osobni svijet prožet životom? Povjerenje se transformira. Ono ne ostaje povjerenje jednom kad je darovano. Prožima ljubav. Prožima brigu. Prožima intimnost. Povjerenje je poput velikog krvotoka koji povezuje ljudske odnose. Povjerenje je kao krv kojom teče život i napaja sve ono što ljudi čine jedni drugima. Ne kažemo li: Reći ću ti nešto u povjerenju? Ne kažemo to prvom strancu kojega sretnemo na ulici. Govorimo onome s kojim nas je povjerenje čvrsto povezalo. Kroz ljubav. Kroz intimnost. Kroz zajedništvo. Kroz životni krvotok.

Jer povjerenje povezuje duboko i snažno, njegovo kidanje i odvajanje ne može biti bez dubokih rana i trajnih ožiljaka. Izigrana dobrota mora ostaviti duboku ranu. Kao i nevinost. Kao i nježnost. Kao i ljubav. Svi ovi elementi dolaze u život kao darovi povjerenja. Povjerenje ne daruje samo sebe. Sa sobom poklanja mnoštvo nenadoknadivih „sitnica“ koje su nezamjenjive u međuljudskom odnosu. Zato kad se povjerenje izigra, skoro je nemoguće nadoknaditi. S povjerenjem kao prvim darom izigrani su i svi ostali darovi koje povjerenje poklanja.

Strašno je čuti kada se kaže: Više nemam povjerenja u tebe. Jedna od najbolnijih osuda koju izričemo nad drugim. Tom osudom ne osuđujemo uvijek samo drugog. Ponekad osuđujemo i sebe. Osuđujemo istovremeno i sebe i drugog na gašenje krvotoka povjerenja koji je hranio naš međusobni odnos. Slabljenje krvotoka uvijek nosi sa sobom strah, nervozu, nezadovoljstvo, bolest, slabost. Ne osjećamo li sve ove simptome kada se povjerenje raspadne? Osjećamo. Jer krvotok povjerenja se gasi i počinju se stvarati rane koje krvare. I moraju boljeti.

Povjerenje nije samotnjačko. Potpuno sam čovjek nema kome darovati povjerenje. Kad bismo bili potpuno sami na svijetu, povjerenje ne bi postojalo. Povjerenje uvijek zahtjeva barem dvoje. Ponekad i više. Ali dvoje su nužni da bi povjerenje došlo u postojanje. U svijet. U stvarnost. Iako je bilo prije nas i postojat će poslije nas, povjerenje postoji tek onda kada se pojavi drugi. Tek tada osjećamo povjerenje. Doživljavamo ga. Vidimo ga. Možda ga ponekad dodirnemo preko tijela drugog.

Nevino, naivno i prepuno dobrote povjerenje kao dar nikada ne može izdati sebe i odustati od sebe. Ono je oduvijek krvotok koji hrani dvoje, ali i mnoštvo drugih, ponekad možda i cijeli svijet. Niti može niti zna sebe izdati. Satkano kao tajna koju otkrivamo preko drugih ljudi, nesvjesno je svoje krhkosti. Povjerenje o sebi ništa ne zna i ništa ne spoznaje. Čovjek o njemu zna sve. Spoznaje njegovu darovanost, dobrotu, nevinost i krhkost. A mi nikada ne krivimo onoga koji i kad učini krivo i pogrešno, ne zna da se to nije smjelo. Krivimo s pravom onoga koji je znao da se ne smije učiniti, ali je učinio.

Povjerenje nema odgovornosti jer ne zna. Ne zna ništa o sebi. Ne zna ništa o čovjeku. Čovjek je odgovoran. On zna sve o povjerenju. Zločesto je s naše strane kada krivimo povjerenje za rane i ožiljke. Kako kad povjerenje ništa nije znalo o našim lošim i mračnim stranama? Nikad nije ni znalo. Ne zna ni sad. Jer kad bi znalo, odavno bi se povuklo iz svijeta i ostavilo nas same.

U Sarajevu 22. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Hathairat Dokbunnark

Leave a Reply