O smrti i pokojnima

Kako bismo nazvali enormno bogatog glumca koji nas iz udobnosti i luksuza svoga doma poziva da podržimo nekakvu kampanju koju promovira njegova fondacija? Ili kako nazvati kada se ljudska tragedija poput smrti i umiranja definira online statusima o anđelima, ljubavi, vječnim molitvama i miru? Zar zaista jedna kratka poruka o tome kako su misli nekog slavnog s porodicom ubijenog postavljena na twitter ili neku sličnu mrežu može ublažiti ozbiljnost trenutka i situacije? Je li riječ o licemjerju ili potpunom gubitku empatije? Zar ljudi zaista misle da ih jedan tweet ili hashtag oslobađa svih moralnih obveza?

Ponekad je pomalo i neugodno kada se tisuće i tisuće online korisnika sjati na virtualni sprovod nekog ljudskog bića. Od srceparajućih poruka kako su nečije misli u molitvi s njegovom ili njezinom obitelji, do izjava poput bio si ili bila si nebeski anđeo koji je sjajio i osvjetljavao tamu svijeta u kojem svi živimo. Sve te virtualne osmrtnice koje pišemo, iako ne znamo ni tko je u pitanju, bez imalo poštovanja prema mrtvom i njegovoj obitelji pokazuje da je i u tuđoj smrti najvažnije sudjelovati i biti primijećen. Ostaviti virtualni trag na online spomeniku pokojnom. Smrt više niti je strašna niti je stvarni događaj. Smrt je postala online događaj u kojem je važno sudjelovati. Naravno, pobjednika u smrti nema. Ali mora se sudjelovati. Mrtav će još dugo nakon što bude zakopan i tijelo mu se pretvori u prah biti prisutan. Više se neće moći braniti niti govoriti o sebi. Ali će njegovi online grobari nastaviti posao dugo nakon što njega ne bude.

Poštovanje prema mrtvom i pokojnom ne postoji kao moralna obveza kod online grobara. Već u trenutku njegove smrti počinje bjesomučna trka tko će se prije oprostiti od pokojnog. Jedan tweet je najbolje rješenje. Ekonomično je. Kao i jedan hashtag uz tweet. Kao i jedan like u obliku žutog emotikona koji iz velikih plavih očiju doslovce (ne figurativno) lije dva vodopada žalosnih suza što eto pokojnik više nije s nama. Nema obveze odlaska na sahranu, susreta sa stvarnom obitelji i osjećanje njihovog stvarnog bola, nema straha od vlastite smrti jer je fizički pokojnik moguće i tisućama kilometara daleko. Nema obveze u sebi probuditi osjećaj empatije iako je umro jedan stvarni čovjek, jedno stvarno ljudsko biće.  Jedan tweet iz Italije koji izražava duboku sućut nekom u Brazilu je jeftin i ekonomičan. Makar online grobar iz Italije nema pojma o tome tko je pokojnik iz Brazila. Znaju socijalne mreže, mediji, televizija. I smrt i oni koje ona uzima u stvarnom životu preselili su se u nestvarno. Pokojni su smješteni u bazu podataka online svijeta, a broj umrlih se mjeri brojem tweetova, hashtagova, lajkova (emotikoni s obvezno obješenim usnama prema dolje, nije nužno da budu žuti, uvjet je da budu tužni).

I protest protiv smrti, umiranja, ubijanja i ratova izražava se nestvarno. Online grobar koji protiv rata u Siriji protestira preko gboard virtualne tipkovnice tipkajući bjesne tweetove iz udobnosti i sigurnosti svoga bogatog i ogradama i zidovima zaštićenog penthousea smatra kad odloži najnoviju verziju smartphonea na skupi stol da je protiv rata u Siriji učinio sve što je mogao. Pozvat će nas (ili neke od nas) kao svoje sljedbenike (followere) (jer je on bogati influencer koji i na smrti i na pokojnom zarađuje; nije važno tko je mrtav i tko je pokojni, važno je koliko je objava influencera o smrti pokojnog zaradila „pratitelja“’) da ga „zapratimo“ na instagramu i podijelimo njegov protest.

I tako nekoliko desetaka tisuća „dijeljenja“ (šeranja kako se to kolokvijalno kaže kada se izvorna riječ prevede pomoću google translate, umjesto da se pogleda u ozbiljniji rječnik, a ne naznači se da se prevede s engleskom na neki drugi jezik, nego se prevodi s engleskog opet na engleski) će čudesno zaustaviti rat, a mi ćemo biti novi mirotvorci i nobelovci. O nama će se pisati knjige. Povijest će zapamtiti da je nekoliko desetaka tisuća online grobara jednim tweetom zaustavila rat na poziv jednog enormno bogatog influencera koji vjerojatno na karti svijeta ne zna pronaći ni zemlju u kojoj sam živi. O Siriji ili nekoj drugoj zemlji da ne govorimo.

Ali taj svijet u kojem ne sudjelujemo kao stvarni i živi i ljudi, nego kao online duhovi i avatari je tako zavodljiv za našu savjest i moralni osjećaj. Jer reći ćemo: „Mi smo učinili sve“! Sve što smo mogli. Ne samo za Siriju, nego za Palestinu, Jemen, Nigeriju, i sva ona područja svijeta gdje stvarni ljudi umiru i ginu od stvarnog oružja i umiru od stvarnih bolesti. Tweet nas oslobađa moralne obveze. Po savjesti, učinili smo sve što smo mogli. Kao i hashtag. Ili emotikon. Ili like. Nije ni čudo onda što smo kao pojedinci i kolektivi izgubili moralni osjećaj, otupili savjest i propali na ispitu iz empatije.

Ali dok je virtualnog svijeta i dok imamo pristup internetu, mi se ne bojimo ni za moral ni za savjest, ni za empatiju. Jer u smrti, ubijanju i umiranju nema više ništa što nas obvezuje. Ni moralno. Ni ljudski. Niti u bilo kojem drugom pogledu. Na kraju krajeva, jedino je važno sudjelovati. U tuđoj smrti. Sprovodu. Stradanju. Nasilju. Mučenju. Najvažnije je sudjelovati i biti viđen. I tražiti od drugih da nas „zaprate“ jer smo upravo objavili tweet s hashtagom o tome kako su naše misli u molitvi s obitelji mrtvih i pokojnih, kako smo izgubili anđela u ljudskom obliku za kojega nikada nismo čuli dok nije tragično poginuo, kako smo digli glas protiv rata, nasilja i ubijanja. Mi. Online grobari koji su smrt i pokojnika pretvorili u spektakl i senzacionalizam. Mi. Virtualni posjetitelji online sprovoda stvarno mrtvih i ubijenih. Mi. Online grobari koji ne vjerujemo da izvan našeg virtualnog svijeta ljudi stvarno umiru. Mi. Online grobari koji svoju savjest i moralnu obvezu „čistimo“ tweetom, hashtagom, emotikonom. I naravno, tražimo da nas drugi „zaprate“ i označe. Jer za nas online grobare najvažnije je da nas „zaprate“. Najvažniji je broj sljedbenika (followera), makar se to moralo raditi na račun mrtvog, njegove obitelji i tolikih svakodnevno nepravedno ubijenih i izloženih nasilju i progonima.

Mi smo online grobari. „Zapratite“ nas. Skupljamo sljedbenike (followere). Nemojte propustiti udijeliti komentar našoj objavi o stvarnoj smrti čovjeka u Brazilu. Nema veze ako ga ne znate. Ne znamo ga ni mi. I zapamtite! Kod smrti i mrtvih nije pitanje poštovanja, privatnosti, savjesti i moralnih običaja. Pitanje je sudjelovanja i toga da se bude viđen. Jer danas, ako nas pitate, i kod umiranja i pokojnih najvažnije je sudjelovati i biti viđen.

P.S. Ukoliko želite staviti emotikon uz našu objavu, pobrinite se da bude žuti emotikon koji plače ili onaj s obješenim ustima na dolje. Ukoliko stavite palac gore ili emotikon koji se smije, znači da nas niste ozbiljno shvatili. Mi ovo shvaćamo vrlo ozbiljno. Jer od ovoga živimo. Na ovome zarađujemo. Na smrti. Na pokojniku. Na patnji njegove obitelji. Na smrti mnogih. Mi smo online lešinari. „Zapratite nas“ i „lajkajte“!!!

U Sarajevu 6. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): Dreamstime.com; Copyright: Andranik Hakobyan

Leave a Reply