O tebi

Kada netko spomene tebe, uvijek se isto dogodi. Neobjašnjivo. Nemoguće. Ispod koprene sjećanja pojavi se tvoje lice. Bude me strah da sam zaboravio/zaboravila. Bude me stid jer mislim da ne mislim dovoljno na tebe. Bude mi neugodno jer mislim da nisam bio dovoljno dobar/dobra prema tebi. I onda onako usput netko izgovori tvoje ime. I vidim tvoje lice pred sobom. Slika tvoga lica tako snažna i jasna da pokušam dodirnuti ga prije nego se raspline u magli zaborava. Drugi zbunjeno promatraju moje ruke i govore u sebi možda je lud/luda. Rijetko mislim na tebe. Ne znam zašto to činim? Možda ne želim? Možda se bojim? Možda je ostalo nešto nedorečeno među nama? Živim u miru sa sobom. Prihvatio/prihvatila sam stvari kakve jesu. Možda je moglo biti drugačije? I tako prođu mjeseci. Ponekad i pokoja godina. I onda se dogodi. Čudesno. Netko progovori o tebi. I svijet se promijeni. Ja se promijenim. Nešto se dogodi i sa mnom i sa svijetom. Bujica me preplavi i zastanem pred sobom. Zastanem pred nama. U čudu gledam naša lica i naša tijela. Kao da su tu na dohvat ruke. Kao da se ništa nije dogodilo. Gledamo jedno u drugo. Šutimo. Smijemo se. Vičemo. Prepiremo se. Zabrinuti smo. Sretni smo. I onda taman kada pomislim da si tu, tvoja utvara naglo nestane. Ruke mi ostanu prazne i pogled besciljno luta praznim zidom. Čak i sjećanje prijeti da će izblijediti i napustiti me. Što će mi preostati ako mi se život isprazni od tebe? Ako te ne mognem dozvati iz sjećanja? Obilazim zajednička mjesta. Pretražujem i kopam zajedničke stvari. S osjećajem strahopoštovanja dodirujem ono što je nekad tebi pripadalo. Zatvorio/zatvorila sam se u sebe. Ne idem nigdje. Sjedim u mraku sam/sama i osluškujem svoje misli. Prokleto je teško dozvati pred oči tvoj lik. Tko bi rekao da će biti teško zamisliti boju tvoga smijeha i zvuk tvog plača? Ponekad ne mogu pronaći ništa u svom sjećanju na tebe. I bude mi muka od toga. Znam da si tu. Znam da postojiš. Znam da me čuješ. Znam da me gledaš. Ali nikako da izroniš i da te vidim. Stalno su tu neke sjene koje te skrivaju. Umaram se dok ih uklanjam i borim se s njima. I kad pomislim da sam uspio/uspjela i da ću te vidjeti, neka nova sjena prekrije tvoje lice, glas i stas. Ponekad u očaju dižem ruke od svega. Prestanem misliti. Ulijenim se i otjeram sjećanja. Vegetiram kao biljka. Ništa ne mislim i ni o čemu ne razmišljam. I kad dođem na najnižu točku svoga postajanja gdje više nije moguće ići niti naprijed niti natrag, pomislim da je s nama svršeno. Gotovi smo. I kao po nužnosti nekog nepoznatog zakona netko te spomene. Izgovori tvoje ime. Ili kaže nešto o tvom karakteru. Ili o nekoj fizičkoj osobini. Ili osobini tvoje duše. I moje sjećanje eksplodira u bezbroj sitnih komadića. Eno tamo tvoje oči, evo ovdje miris tvoje kose, eno tamo malo dalje neobičan način na koji si držao/držala glavu dok govoriš, evo ovdje preda mnom tvoj dlan. I svi se oni povežu u cjelinu. Svi su oni ti i ponovo te vidim kao da si oduvijek bio/bila tu. Zakleo/zaklela bih se da osjećam na koži tvoj dah i čujem tvoje disanje. Obuzet/obuzeta tobom ne vidim ništa i nikoga. Sve je oko mene nestalo, a ti stojiš u sredini. Dok sam ja tu, i ti ćeš biti, kad mene ne bude, bit ću s tobom ili ćeš ti biti sa mnom, svejedno je. S koje god strane pogledaš, osuđeni smo jedno na drugo iako nismo možda najbolje razumjeli kada i kako se to trebalo odigrati. Sve oko nas suviše je tajnovito da bismo nas dvoje mogli do kraja shvatiti što se zapravo događa. Zasad ne mogu razumjeti zašto ti? Nije da nisam probao/probala. Ne razumijem te. Možda ni ti ne razumiješ mene. Bilo kako bilo, ja vrlo malo toga razumijem i u sebi i oko sebe. Sjećam se kada uspijem pomisliti na tebe ili mi netko drugi pomogne da te se sjetim, dogodi se nemoguće. Tu si. Stojiš preda mnom. Vidim te. Čujem te. Sve je dobro dok se ne pokušam približiti. Što ti prilazim bliže, povlačiš se i blijediš. Lice ti postaje blijedo, glas ti prelazi u šapat i tijelo ti postaje prozirno. Ali kroz sjećanja neumorno jurim za tobom, kao lovac postavljam ti zamke da te uhvatim. Moram te uhvatiti. Moram te zarobiti. Ako to ne učinim, sve će izgubiti smisao. Budi neoprezan/neoprezna. Nemoj tako napeto i oprezno kretati se mojim sjećanjima i skrivati se od mene. Ne razumiješ da te moram vidjeti i razgovarati s tobom. Nejasno osjećam da je s tobom sve drugačije i novo. I svijet i ja.

U Sarajevu 20. 6. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ruslan Grigoriev

Leave a Reply