Četvrtak, veljača 25, 2021

Trebali bi znati i biti spremni učiti kada nekoga trebamo ostaviti na miru. Tiho i nenametljivo se povući i skloniti iz tuđeg vidokruga. Naša povučenost nije slabost. Ona je i lijek drugom. Njoj ili njemu treba prostor i vrijeme. Ako se nakon našeg povlačenja više ne susrećemo, u redu je. Svijet se nije srušio. Ne možemo uvjeravati sebe o našoj presudnoj važnosti za nekoga kroz nametljivost koja nema osjećaja za pristojnost i diskreciju. Povući se u stranu nije baš uvijek gubitak i neuspjeh. Stalna i nepotrebna nametljivost može biti gora od povlačenja i sklanjanja u stranu. Zašto nam pada na pamet da je naša prisutnost, ometanje tuđeg vidokruga i nasrtljivost uvijek korisna, potrebna i dobra? Uvijek treba osluškivati drugog kako bismo znali na vrijeme ili se povući ili biti prisutni. Kada je čovjek nasrtljiv i naporan, nesposoban povući se u stranu, istovremeno drugog ne vidi. Gleda sebe kao nekoga tko tu mora biti pod svaku cijenu. Ne primjećuje da se drugi guši i kopni pred njegovom nametljivošću. Što se više namećemo, drugi se dublje povlači u sebe. Što više nasrćemo, drugi odlazi od nas. Povlačenje se uzima kao promašaj. Nitko se izgleda nema namjeru povući jer naoko priznaje poraz. Ako treba drugoga do kraja sputati, nije važno. Najvažnije je ne povući se. Nasrnuti, navaliti, nametnuti se. Drugi se doima kao gubitnik. Sklanja se i povlači. Stalno. Neprestano. Možda je njegovo dostojanstveno i diskretno povlačenje snažnije od našeg nasrtaja. Ali u našem navaljivanju možemo li ikada na trenutak zastati i dublje promisliti zašto se drugi povlači i što nam time želi reći? Njegovu skromnost i nenametljivost tumačimo raznoliko. Kao kukavičluk. Kao izdaju. Kao oholost. Kao odbijanje. Tko je on ili ona da se smije tako dostojanstveno povući? Iritira nas ta tišina i mir kojim se drugi sklanja od naše nasrtljivosti i nametljivosti, naše vike i naše buke. Gnjevi nas to dostojanstveno držanje i taj pristojni stav kojim nam drugi daje do znanja da se povlači jer nam ne želi smetati ili u našem nasrtanju i navaljivanju vidi odraz nekulture i manjka kućnog odgoja. Nitko ne može biti dostojanstven u nametanju i nasrtanju. Dostojanstven se može biti u svjesnom i slobodnom povlačenju kada želimo biti sami i pušteni na miru. Takvo ponašanje ljuti nasrtljivce i navalnike i kad se povučemo, teško nas ostavljaju na miru. I kad ne govorimo i samo šutimo, oni svojim nasrtanjem žele govoriti umjesto nas. U um nam stavljaju misli koje ne mislimo. U srce osjećaje koje nemamo. U ruke stvari koje ne činimo. U usta riječi koje ne izgovaramo. Povlačenje nije tako težak i mučan potez ako je čovjek zadovoljan sobom i onim što jest. Ako je njegova samosvijest o samom sebi izgrađena i utemeljena. Nasrtljivi i oni koji navaljuju ponekad su nesretni i nezadovoljni kao što je onaj koji se povlači zadovoljan i ispunjen. Ako se naglo i iznenada povučemo, onda se dogodio neki nepredviđeni lom ili krah s kojim se sada ne možemo najbolje nositi. Takva povlačenja nisu rijetka. Nažalost. Nismo slobodni odlučiti želimo li se povući ili ne, nego smo prisiljeni. Istinsko povlačenje događa se onda kada smo sigurni da je učinjeno sve što se trebalo učiniti i da smo od sebe dali maksimum. Vjerujemo da ništa nismo prepustili slučaju. Ako i jesmo, kasnije taj slučaj neće utjecati na osjećaj zadovoljstva da smo se povukli u pravom trenutku. Rijetka su iskrena povlačenja. Ona su dugotrajna, dalekosežna i ne mogu biti neučinjena. Posljedice istinskog povlačenja su ljekovite i umirujuće. Poslije takvog povlačenja pronalazimo smirenje i ispunjenje. Strah nas napušta. Ostaje donekle čuđenje zašto se nismo povukli ranije. U istinskom povlačenju nema ništa sramotno, bilo čega zbog čega bismo se stidjeli. Istinsko povlačenje plod je mudrosti, zrelog promišljanja i ozbiljnog planiranja. Treba znati povući se u pravom trenutku. Tiho. Nevidljivo. Nenametljivo. Nenasrtljivo. Diskretno i dostojanstveno. Proširiti horizonte mira, tišine i intimne slobode nasuprot nasrtljivcima i nametljivcima. Pronaći svoj prostor zadovoljstva i ispunjenja. Za iskreno povlačenje, ono koje će nam donijeti više nego što ćemo izgubiti, treba učiti i osluškivati ljude i svijet oko sebe. Jer kad je čovjek nasrtljiv i nametljiv, ne može učiti i osluhnuti ni drugog ni sebe. Ako se povuče, bit će to duboko pogrešan korak zbog čega će cijeli život biti ogorčen na sve oko sebe. Tek u djelomičnom otklonu i izmaku od drugih i svijeta čovjek jasnije vidi veličinu i zahtjev povlačenja koje stavlja pred sebe. U nametljivosti i nasrtljivosti istinsko povlačenje može biti i kobno i pogrešno jer je prividno i neželjeno. Koliko god bilo teško, tek u odsutnosti svake nametljivosti i nasrtljivosti čovjek može istinski procijeniti je li došlo vrijeme da se povuče i posveti samom sebi.

U Sarajevu 7. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Antonio Guillem

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment