Petak, rujan 17, 2021

Čekamo. Zajedno. Pojedinačno. U grupama. U parovima. U redu. Čekamo spavanje. Čekamo buđenje. Čekamo vjenčanje. Čekamo razvod. Čekamo kišu. Čekamo sunce. Čekamo da ogladnimo. Čekamo da jedemo. Čekamo da umremo. Čekamo da živimo. Čekamo jučer koje se ne vraća. Čekamo danas koje nam prolazi jer u njemu ne živimo. Čekamo sutra ne znajući kako će izgledati. Čekamo njega. Čekamo nju. Čekamo njih. Netko nas čeka. Čekamo bolje sutra. Čekamo lošije sutra. Život je ništa do jedna čekaonica gdje se međusobno guramo, sudaramo, susrećemo, sukobljavamo, razgovaramo, prijetimo, otimamo, zahtijevamo. Gdje god se osvrnemo na život ispred nas ili za nas je red onih koji čekaju. Čekamo bolje sutra s onima koji već stoje u redu ispred nas. Čekamo buđenje s onima koji već spavaju. Čekamo da jedemo s onima koji ispred nas gladni stoje u redu. Čekamo s onima koji su ispred nas siti i čekaju da ogladne. Čekamo sadašnjost s onima koji uvijek navodno žive punim plućima. Čekamo budućnost s onima koji nas uvjeravaju da o njoj sve znaju. Ne bunimo se kad nam netko kaže: Čekaj. Čekaj sutra. Čekaj življenje. Čekaj radost. Čekaj život. Poslušno naviknuti na čekanje, ne osjećamo li olakšanje kad nam netko kaže da moramo čekati? Utješimo se. Lakše nam je. Bolje čekati nego da se događa ili dogodi. Svugdje i nad svakim vlada čekanje. Kao da smo naslonjeni na prozor i gledamo van i čekamo. Ne znamo što. Ne znamo koga. Ne znamo ni zašto. Samo tako besmisleno gledamo van i čekamo. I ne bismo znali objasniti koga čekamo i zašto čekamo. Više ne osjećamo kako čekanje izluđuje. Zaboravili smo koliko je čekanje naporno. Ne primjećujemo koliko se života izgubi i nepovratno potroši na čekanje…

U Sarajevu 16. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Hayati Kayhan

Tags: , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment