O iskrenosti prema sebi

Iskrenost prema sebi doima se optužujućom. Ona nas stalno podsjeća na naše slabosti. I u trenutcima savršenstva podsjeća nas da smo mogli biti bolji i ljudskiji. Iskrenost prema sebi je sudačka stolica koja blagonaklono gleda na našu dobrotu i dobre čine. Istovremeno od nas zahtijeva više ljudskosti. Njezina zahtjevnost prema našem biću kao da nema razumijevanja i osjećaja za ono što jesmo. Iskrenost prema sebi je bezobrazno realna kada ne uspijevamo od nje pobjeći ili zamesti trag. Poput vještog tragača ona nas prati i otkriva u svakom skloništu gdje se pokušamo skriti. U što god se sklonili i iza čega kod se skrili, ona bez kolebanja otkriva naše tajno skrovište. Iskrenost prema sebi, ta optužujuća, zahtjevna i realna slika o nama koju ne možemo ničim iskriviti ili učiniti lažnom i dopadljivom je ipak susretljiva i puna razumijevanja. Neće nas srušiti dok smo u stanju samohvale, gordosti, intelektualnih i moralnih visina koje su nezaslužene. Strpljivo će sačekati da se umorimo od naših “kula od karata” i onda jednim dahom sve srušiti i otkriti nam što smo i kakvi smo. S njom je nemoguće izići na kraj jer pobiti njezine argumente značilo bi ići protiv sebe, odnosno izgraditi o sebi lažnu sliku. Opet, prihvatiti sve njezine sudove i mišljenja nije u potpunosti moguće jer bi nas to odvelo u očaj. Iz te nemogućnosti da iskrenost prema sebi uskladimo s našom slikom o sebi jer se iskrenost ne da ničim zavesti niti potkupiti živimo u napetosti s njom. Pokušavamo je pobiti novim argumentima. Trudimo se ušutkati je. Nastojimo joj zabraniti da govori. I što se više trudimo začepiti joj usta, to ona jače i glasnije viče u nama: Ja znam tko si ti jer sam ja isto što i ti. Iskrenost prema sebi sam ja sâm ogoljen i razobličen do kraja pred samim sobom bez ikakve mogućnosti da bilo što uljepšam, sakrijem, zaboravim. Uljepšavanje, skrivanje i zaborav nisu mogućnosti koje će nam ona dopustiti niti ona predviđa olakotne okolnosti. Njezina pravednost je nepodnošljiva i njezina iskrenost neprihvatljiva. Ako je tako, onda smo sami sebi nepodnošljivi i neprihvatljivi. Jednom kada iskrenost prema sebi postane sastavni dio života, nekom drugom smo dali da bude sudac naših misli, riječi i djela. Sudačku vlast i moć osude ne možemo više povratiti u svoje ruke. Iskrenost prema sebi se ne odriče svojih sudačkih privilegija nad nama.

Nema kod nje podsmijeha. Ona nije cinična. Nema u njoj sarkazma i nije prijetvorna. Ona sudi najpoštenije i najpravednije moguće jer niti oduzima niti dodaje. Izriče sud nad onim kakvi jesmo i što jesmo nakon što prouči, prihvati i odbije sve naše žalbe i molbe. Njezinom sudu samo dvolični mogu prigovoriti da je nepravedan i samo cinični kako sudi prestrogo. Jer ona ne sudi o nečemu izvan nas, nego nas same. Iskrenost prema sebi je zahtjevna. Optužujuća. Pravedna. Poštena. Objektivna. To su njezine vrline. Ako ne prihvaćamo njezin sud o nama, onda odbijamo i njezine vrline. Ako ne priznajemo njezine vrline, izmislit ćemo druge. Umjesto optužbe i zaslužene kazne izmislit ćemo nezasluženo pomilovanje naših zlih čina. Umjesto pravednosti nepravdu. Umjesto poštenja nepoštenje. Umjesto objektivnosti narcisoidnost i sebeljublje. Ući ćemo u sukob s njom. Na jednoj strani ona pravedna, poštena, zahtjevna i optužujuća. Na drugoj strani mi nepravedni, nepošteni, sebeljubci, kupci milosti pod svaku cijenu, makar i nepošteno. Sukob se ne može sakriti. Rat između nas i iskrenosti prema sebi ne može proći bez posljedica. I onda kada nitko ne vidi rat koji vodimo, u sebi osjećamo njegovu žestinu koja nas razdvaja na dvoje. Na nemirnog čovjeka koji ne može prihvatiti sebe koji stalno sebe laže i biva dvoličan prema samo sebi. I na iskrenost prema sebi koja svojom upornošću ne pokazuje znakove posustajanja kamoli odustajanja. Najteže je kad ostanemo sami sa sobom. Rat se onda rasplamsa kao požar. I tragovi stalnog sukoba između nas i iskrenosti o sebi svaki dan su sve vidljiviji. Neobjašnjive srdžbe, ružni trenutci agresije prema sebi i drugima, nepotrebna nezadovoljstva, neiskrenosti, bespotrebni cinizmi, neutemeljena vrijeđanja i omalovažavanja drugih tragovi su iscrpljujućeg rata kojega vodimo protiv iskrenosti prema sebi i kojega nećemo tako lako dobiti. Vjerojatno nikada. Možda je mudro položiti oružje i zatražiti primirje kako bismo manje bili neobjašnjivo srditi, nezadovoljni, neiskreni i prezrivo se ponašali prema onima koji to ne zaslužuju. Iskrenost prema sebi je privatno pitanje. Nepravedno je i nepošteno druge uvlačiti u sukob koji nije njihov i njih kriviti što iskrenost prema sebi odbija prihvatiti lažne slike koje smo o sebi izgradili i stvorili misleći da je moguće prevariti je. Nemoguće. Nitko ne može do kraja prevariti sebe. Osim nakratko i povremeno. I to ne bez određenih žrtava i posljedica od kojih su unutarnji nemir, sklonost agresiji, nezadovoljstvo sobom, osjećaj nesretnosti, stalno prebacivanje krivice na druge, nesposobnost da prihvatimo odgovornost znakovi iscrpljujućeg rata protiv iskrenosti o sebi. Rata protiv samog sebe i lažnih slika i privatnih mitova koje iskrenost o sebi stalno uništava svojom nesmiljenom pravednošću i nepotkupljivim poštenjem prema našem liku i djelu, pri tom gazeći bez milosti naše cinizme, dvoličnosti, sarkazme kojima se pokušavamo zaštiti od nje.

U Sarajevu 23. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: olegdudko

Leave a Reply