ADAPTACIJA ILI REGRESIJA – KAKO UISTINU BITI MODERAN?

Nakon početnog ismijavanja i žustre društvene kritike na samom kraju XX. stoljeća, za sudionike mutnog balkanskog rođačko-kumovskog kapitalizma ali i politike, prosječni građanin sve češće zna reći „da su se ljudi snašli“. Ekces je u međuvremenu postao društveno pravilo. Mnogi mladi ljudi (srećom, ne svi) ne skrivajući govore kako u polupismenim tajkunima i nakinđurenim sponzorušama prepoznaju svoje nepobitne uzore. Etički i kulturni kriteriji kao da su ishlapili, a kao ultimativni cilj ostaje ono „snaći se“ i to bez obzira na cijenu.

Pojmovi snalaženja i prilagodbe po sebi ponajviše pripadaju svijetu evolucijske biologije, jer koliko je znano, veliki religiozni ali i kulturni sustavi ih uopće ne spominju.

S druge strane, za evolucijsku misao pojmovi snalaženja i prilagodbe, uokvireni zajedničkim pojmom adaptacije, predstavljaju vrhunac sposobnosti nekog bića. Međutim, sve ovo s jednim velikim „ALI“! Naime, Darwin je pod adaptacijom podrazumijevao razvoj neke potpuno nove osobine ili navike, a ne povratak nekim prastarim atavizmima. A kad govorimo o onom „snalaženju“ s početka teksta, tu se očito radi o ovom drugom, a ne prvom. Zašto? Rođački kapitalizam pouzdano ne predstavlja nešto u potpunosti originalno i novo. Tu se radi o organizaciji poslovanja utemeljenog na arhaičnom plemenskom mentalitetu, pri čemu nije toliko važno tko koliko zna i može, nego je najvažnije ono: tko je tvoj, a tko nije tvoj … dok u samom središtu plemenske pedagogije stoji maksima da je svaki pripadnik tvoga plemena prijatelj i brat, dok ti je svaki pripadnik tuđeg plemena neprijatelj ili barem stranac. To je valjda i razlog zašto će svi primitivci plemenskog usmjerenja uvijek pokušati izbjeći plaćanje poreza. U njihovom suženom svjetonazoru jednostavno ne postoji dovoljna svijest o široj društvenoj cjelini i općem dobru. Šta njih boli briga kako će se financirati škole, bolnice i još puno toga drugoga. Oni su dovoljni sami sebi… U konačnici slično vrijedi i za spomenute „sponzoruše“; nema tu ničeg posebno novog, jer dobro je svima znano koji je ono najstariji zanat na svijetu…

Korisna i štetna regresija

Posebnost čovjeka je ta što on nije samo evolutivno, nego i regresivno biće, a sama regresija pri tome dođe nešto kao obrnuta evolucija. Dok je evolucija okrenuta prema budućnosti i bavi se razvojem novih osobina i karakteristika, dotle regresija svoja rješenja traži u prošlosti.

Regresija u svakom slučaju ne mora biti nešto negativno. Ona je zaslužna i za ponovno otkriće brojnih dobrih stvari koje su svojevremeno bile istisnute pred valom novih otkrića i rješenja. Tako je pronalazimo i u kulturi, pa čak i u dizajnu. Npr., renesansa je kao jedno od najznačajnijih kulturnih razdoblja u povijesti ljudske civilizacije u središtu svoga zanimanja imala upravo ponovno otkrivanje velikih zaboravljenih dostignuća minule antičke kulture i misli. S druge strane, u dizajnu regresiju pronalazimo kroz novu reinterpretaciju – u međuvremenu – prevladanog dizajna. Npr., među automobilima, danas su ponovno popularni neki modeli iz 60-tih i 70-tih poput „fiće“ i „minija“, a globalno hvaljeni i obožavani Applov dizajn po sebi nije ništa drugo nego blaga reinterpretacija njemačkog dizajnera Dietera Ramsa, tj. njegovih radova od prije otprilike pola stoljeća.

Slika 1: Lijevo: Ramsov radio tranzistor iz 1958. Desno: Appleov prvi iPod iz 2001. Izvor (foto): bellroy.com

Međutim, ako govorimo o ekonomskim i društveno-političkim stvarima, kao uostalom i onim osobno-psihološkim, regresija se javlja uglavnom kao negativna i uznemiravajuća pojava. Tendencija da se u kriznim situacijama bježi natrag a ne naprijed, mogla bi biti dobra samo u svijetu s malo problema. No, što je problema više ili što su oni veći, to će značiti da takav svijet neće moći istinski napredovati.

Kao reprezentativnog anatoma civilizacijske regresije mogli bismo imenovati britanskog pisca Williama Goldinga. Već u svojem prvom značajnijem i ujedno najslavnijem djelu „Gospodar muha“ (Lord of the flies) iz 1954., Golding se posvećuje seciranju krhkosti kulture i civilizacije, pod pretpostavkom kako samo jedno veliko i tragično događanje fine i uglađene ljude preko noći pretvara u divlju i okrutnu primitivnu hordu.

Istinska adaptivnost

U neka mnogo starija vremena zima nikako nije značila zimske radosti već istinsku smrtonosnu kušnju. Niske temperature, otežano kretanje kroz snježne nanose te nedostatak hrane tjerali su manje-više sva živa bića na prilagodbu i snalaženje. U tom smislu veći broj životinja je razvio sposobnost hibernacije (zimskog sna), koji u nekim slučajevima može trajati čak i do sedam mjeseci.  U tom periodu snižava se tjelesna temperatura, u nekim slučajevima čak i do samo jednog stupnja, broj otkucaja srca pada na svega par otkucaja u minuti. Na ovaj način se radikalno smanjuje potrošnja energije koja se vrlo štedljivo nadoknađuje razgradnjom iz masnih naslaga. No, druge životinje su razvile i neke drugačije sposobnosti. Npr. divlje svinje imaju nevjerojatno svestran probni trakt koji može svariti manje-više sve: i tvrdo korijenje, i trule strvine, tako da su u stanju uvijek sebi naći nešto za jelo, te su u zimsko vrijeme čak i aktivnije nego u ostatak godine (vrijeme parenja i puno borbe oko toga). Kod jelena pronalazimo opet novu taktiku. Biolozi procjenjuju da je oblik njegovih rogova zapravo više prilagođen za razgrtanje snijega nego za borbu. Služeći se tom prirodnom lopatom, u zimsko vrijeme uspijeva doći do oskudnog raslinja ispod debelog snježnog pokrivača. Neke životinje poput vjeverice opet pribjegavaju pravljenju zaliha za zimu. Sličnom taktikom se na kraju krajeva poslužio i čovjek, koristeći i još par drugih korisnih trikova (vatra, zimska odjeća, pravljenje solidnijih, zatvorenih  nastambi).

Već smo ranije pisali kako su se za čovjekov napredak ključnim pokazale slijedeće dvije osobine: sposobnost detaljnog učenja i altruizam. Ono prvo je omogućilo razvoj kao i svladavanje složenih znanja, a ono drugo je bilo još sveobuhvatnije. S jedne strane, kroz zauzetu brigu za bolesne i ranjene srodnike altruizam je uzrokovao i značajno produženje životnoga vijeka čovjeka. S druge strane, altruizam je omogućio ljudima i da se udružuju na izradi većih i složenijih projekata čije će blagodati stizati tek znatno kasnije. Tko bi rekao, ali čovjekova sposobnost odlaganja zadovoljstva se pokazala – eto – svojevrsnim ključem njegovog kulturnog i civilizacijskog napretka.

Sa svim ovim se izgledno cijela priča o napretku okreće naglavačke, jer danas mnogi počesto razmišljaju obratno: zakleli bi se da je odgađanje zadovoljstva tamo neki glupi primitivni vjerski moral, a da su seks, drskost i sav prateći vulgarni materijalizam nešto posve moderno i napredno – konačna i ultimativna emancipacija potlačenog ljudskog bića.

Onkraj svih ideoloških sukoba, moglo bi se jednostavno reći: tko stvarno misli biti moderan morat će neminovno razmišljati i djelovati u smjeru posvemašnje originalnosti; smisliti nam i razraditi nešto korisno i pametno, što još nikad nije među ljudima postojalo. Reklo bi se, što dalje od svake ekonomske i društveno-političke regresije.

U Sarajevu, 29. 4. 2018.

M. B.

Leave a Reply