O slobodi

Postoji sloboda „za nešto“ i sloboda „od nečega“. Postoji sloboda kao sloboda vezivanja i sloboda kao sloboda (na)puštanja…

Biti slobodan može značiti puno stvari, čak i onih koje su međusobno protivne jedna drugoj. Danas svatko ima svoj doživljaj i razumijevanje slobode. Koliko pojedinaca toliko i shvaćanja slobode. Međutim, jednu dimenziju slobode dijelimo međusobno u velikom broju kao pojedinci.

Ta dimenzija slobode se javlja u životu kao prostor puštanja.  Prostor puštanja je područje slobode koje sazrijeva dugo vremena u čovjekovom životu i obično kada čovjek dovoljno sazrije da slobodu ne shvaća prvenstveno kao područje vezivanja, nego kao područje puštanja. S jedne strane, sloboda kao područje vezivanja karakteristika je duljeg perioda našeg života. I veliki dio našeg života živimo u području vezivanja za roditelje, braću i sestre, prijatelje. Ali i u tom prostoru slobode ne osjećamo se neslobodnima, nego povezani s ljudima koji nam znače, vezani uz njih ostvarujemo svoju slobodu.

Sloboda kao prostor vezivanja za druge prolazi neprimjetno i nesvjesno kroz naš život kao kad ne razmišljamo zašto smo vezani uz roditelje, brata ili sestru. Iako uz njih vezani – ne osjećamo se sputani, neslobodni i uglavnom ne vidimo zašto bi duboke i emotivne obiteljske veze bile prepreka našoj slobodi. Štoviše, te veze gledamo kao privilegirani prostor slobode gdje možemo biti ono što jesmo jer smo među i sa svojima.

Sloboda kao prostor puštanja se razlikuje od slobode kao prostora vezivanja, jer o njoj uvijek razmišljamo svjesno te kroz duži vremenski period. Otprilike kao kad dvoje ljudi koji su godinama zajedno zaključe da je ipak bolje pustiti drugoga da živi svoj život prije nego se vežu prostorom vezivanja i postanu teret i prepreka svojim pojedinačnim slobodama. Sloboda kao prostor puštanja – bilo druge osobe ili stvari – je bolnija jer je čovjek svjestan da nešto ili nekoga mora pustiti usprkos protivnom osjećaju i razumijevanju odnosa s drugim.

Sloboda kao prostor vezivanja, uz recimo roditelje, je manje bolan jer je čovjeku prirodniji i čovjek se s tim prostorom lakše oprašta kao kada odlazi od kuće na studij, u svijet ili da stvori vlastitu obitelj… Jer čovjek zna da taj prostor vezivanja, bilo da je riječ o rodnoj kući ili roditeljima, njemu prirodno pripada i čovjek njemu prirodno pripada. Zato čovjek napuštajući prostor vezivanja čini dvije prirodne stvari. Prvo, napušta prostor vezivanja od recimo roditelja i ulazi u novi prostor vezivanja bilo da stječe nove prijatelje, stvara vlastitu obitelj. Drugo, on ostaje prirodno vezan uz prostor vezivanja u kojem  je rastao i njemu se često vraća i posjećuje ga. Prostor vezivanja je prirodna sloboda koju čovjek osjeća kroz vezivanje za druge i kojom je ispunjen veći dio čovjekovog života.

Sloboda kao prostor puštanja je sloboda kojom veći dio čovjekovog života nije ispunjen i koju čovjek doživljava kao nešto protivno njegovim željama i osjećajima kao kada radi većeg dobra ili dobra druge osobe tu istu osobu mora pustiti iako mu sve drugo unutar njegova bića govori suprotno. Sloboda kao prostor puštanja nije svakodnevna pojava. Ona se događa u određenim životnim prekretnicama, na razmeđima životnih puteva i ne uključuje veliki broj drugih ljudi. Sloboda kao prostor puštanja uključuje tek nekoliko važnih osoba u čovjekovu životu, možda jednu ili dvije osobe, koje je čovjek pustio radi njihova i svoga budućeg dobra i budućeg života. Ako izostavimo po strani prirodne veze koje imamo sa svojim roditeljima, braćom i sestrama, sloboda kao prostor puštanja uključuje vrlo dragocjene ljude kojih se kasnije rado sjećamo i koje rado susrećemo ponajviše svjesni što je sve bilo potrebno učiniti protiv sebe da bi se drugog pustilo da ostvari svoju vlastitu slobodu, vlastiti život i vlastito dobro.

I zato dok je sloboda kao prostor vezivanja prisutnija u našem životu, ponekad nam se sloboda kao prostor puštanja nama dragih ljudi da žive svoj život čini daleko važnija. Češće razmišljamo o slobodi kao prostoru puštanja, odnosno o tome što su postali drugi koje smo u određenom trenutku želeći osloboditi i sebe i njih pustili da budu slobodni i pronađu svoju slobodu kao prostor vezivanja za druge. O slobodi kao prostoru puštanja razmišljamo ponekad dugo, svjesno i intenzivno, zato nam se ona čini važnija jer nas je tek ta sloboda –  kada unatoč suprotnim razmišljanjima kako ne trebamo pustiti drugoga mi to ipak činimo – uozbiljila i prisilila da sazrijemo shvaćajući da koliko god željeli biti vezani, istinska sloboda leži u puštanju drugoga da ide svojim putem.

I tako živimo život između dva prostora vlastite osobne slobode: Prostora vezivanja za drage ljude koji nas prati kroz cijeli život i kojim je najveći dio našeg života ispunjen; i prostora puštanja drugoga koji nas također prati kroz cijeli život i o kojemu puno više i puno češće razmišljamo iako to sebi ne želimo priznati, misleći tek na nekoliko dragocjenih osoba i što su oni napravili sa svojom slobodom, uvijek nadajući se da će nas sloboda kao prostor vezivanja jednog dana ponovo spojiti, iako svatko od nas vjerojatno danas ima svoju slobodu i kao prostor vezivanja i kao prostor puštanja.

 

 

 U Sarajevu, 14. 8. 2017.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Leave a Reply