Bačenost i nabačaj – nužni pokušaj obrata prema pozitivnoj strani života!

Što se čovjek više fokusira na traume i općenito loše stvari u svom životu, to će ih više i bolje vidjeti. Na taj način, prije spomenuta bačenost postaje sve dublja i višeslojnija, i pored nje se nešto drugo i neće moći više vidjeti. Međutim, već je rečeno, a u međuvremenu i znanstveno dokazano: ako nešto momentalno ne primjećujem, to ne znači da stvar uopće i ne postoji. Na koncu, poprilično pouzdano možemo reći: optimizam se u životu uči, baš kao i sam pesimizam.

Jednom zgodom univerzalna novinarska neznalica upita Heideggera zašto nikad nije pisao o etici? Veliki filozof samouvjereno odgovori: „Cijela moja filozofija je etika, samo što Vi to očito ne razumijete“! U javnosti se ovaj odgovor često uzimao kao primjer lukavog sofizma, te okretanja situacije u vlastitu korist, međutim, Heideggerova filozofija uistinu sva odiše etikom, premda to mnogi – vidimo – niti su razumjeli, a ne razumiju ni dan danas.

Ovdje se pokušavamo pozabaviti s dva Heideggerova čudnovata pojma iz njegovog znamenitog djela „Bitka i vrijeme“.

Jedan je bačenost (Geworfenheit), a drugi nabačaj (Entwurf), a oba se tiču čovjeka, odnosno tu-bitka, ako bi smo se već pokušali slijediti heidegerovski način izražavanja.

Što je to bačenost, i odakle dolazi? Govoreći sada razumljivim jezikom mogli bismo reći da se ovaj pojam tiče svega onoga što pogađa čovjeka i njegov život, a što on po sebi ne može kontrolirati. Počevši već od rođenja: nismo mogli birati gdje ćemo se i kada roditi, u kakvoj obitelji i dal’ uopće u obitelji. Nismo bili u situaciji birati svoje ime, materinski jezik (…) u većini slučajeva nismo mogli birati niti religiju, kao ni mentalitet i kulturu kojoj pripadamo. Umalo da zaboravim, a vrlo važno: nismo mogli birati ni vlastiti spol!

Kod nas mnogi danas žale što se nisu rodili negdje zapadnije od Zapadnog Balkana, a ja im obično dobacim: „Šuti bolan, šta bi tek da si se rodio u apokaliptičkom ozračju Norilska, ekstremnom siromaštvu Kinšase ili vječitom nemiru Kabula“!?

Bilo kako bilo, ništa od prethodnog se ne da kontrolirati, a mudri Irvin Yalom bi konstatirao da kad-tad moramo odustati od nade za boljom prošlošću! Treba odustati, jer takve stvari jednostavno ne možemo kontrolirati ili mijenjati nego samo tolerirati i prihvaćati. Anthony de Mello reče da je život poput partije karata. Možeš pobijediti jedino u slučaju ako spremno prihvatiš karte kakve god da su, te se hrabro upustiš u igru. Onaj tko se počne žaliti u stilu: pa loše mu karte (…) pa igra uopće nije poštena, takav neće stići daleko …

Bačenost u postojanje ide i puno dalje od prethodno izloženog. Tako, svoje gene nismo mogli birati, a upravo oni određuju puno toga u nama, i o nama: Neki ljudi su zbog njih lijepi, zdravi i pametni, a neki to nisu. Neki ljudi su zbog dobre genetike vrlo dugovječni, dok se drugi jednostavno moraju pomiriti s kratkim životom.

Povrh svega navedenog, bačenost se ne tiče samo nas samih nego i svega onog što nas okružuje. Tako, bačenost je živjeti u svijetu i vremenu u kojem se osjećaš kao stranac. I rat je bačenost (…) Također, bačenost je kad te život sudbinski čvrsto veže uz ljude do kojih ti i nije puno stalo, a okrutno te razdvoji od onih koji su ti sama sreća i radost. Bačenost je i kad nekog prokleto zavoliš, a on tebe jednostavno ne voli, ili barem ne dovoljno …

Puno je toga što je bačenost ili smo mi sami u puno toga bačeni. Međutim, kako već rekosmo, u životu postoji i ono drugo – nabačaji. Po Heideggeru, pojam nabačaja podrazumijeva sve one dobre prilike i situacije koje nam život pruža. No, mnogi bi rekli da ovoga jednostavno nema dovoljno, te da je onih bačenosti daleko više od dobrih nabačaja. Ili malo drukčije, a opet slično: mnogi bi konstatirali da su neke bačenosti tako okrutne i bezdušne, da onda i sve one dobre nabačene prilike u potpunosti gube svoj smisao.

I tako čovjek nezaustavljivo počne tonuti u zonu depresije, defetizma, radikalne kritičnosti, samosažaljenja, gubitka vjere, nade i entuzijazma, okrutne pobune i što sve ne …

Dominacija „bačenosti“ pri tomu ne pogađa samo niže i srednje umove nego i one najizvrsnije među ljudima. U tom smislu Dostojevski reče: „Svi ideali ovog svijeta ne vrijede suze jednog djeteta“!

No, je li sve u konačnici tako? Je li čovjek na kraju uistinu osuđen samo na patnju i besmisao?

Kako bi smo odgovorili na to pitanje trebat će prvo sagledati neke temeljne elemente i postavke funkcioniranja naše sposobnosti opažanja …

Slika 1: Specifično njemački šumski krajolik. Martin Heidegger je većinu svojih ideja domislio šetajući se usamljen ovakvim šumskim puteljcima – daleko od profesorske katedre i uobičajene gradske vreve.

 

I promatranje se uči …

Spomenut ćemo ovdje onaj jedan vrlo zanimljiv eksperiment s mačkama. Dakle, eksperiment se vršio nad grupom mačića koji su odmah na početku podijeljeni u dvije sekcije. Jedni su bili određeni da odrastaju u prostoriji – od dna do vrha – iscrtanoj vertikalnim linijama, dok su drugi bili pripušteni rasti u prostoriji s horizontalnim linijama. Kad su mačići stasali, istraživači su ih pustili u normalan prostor. I što se zatim događalo: mačići koji su odrasli u prostoriji s vertikalnim linijama uopće nisu mogli primijetiti bilo kakvu horizontalnu prepreku. Npr., sapleli bi se o raspeto uže. S druge strane, mačići koji su rasli u prostoriji s horizontalnim linijama nisu mogli zapaziti bilo kakvu vertikalnu prepreku. Npr. stalno su se sudarali s nogama stolova i stolica. Zbog čega sve ovo? Ovdje se susrećemo sa samom suštinom spoznajnog problema. Ono što je Immanuel Kant lako shvatio još prije dva i pol stoljeća, danas je pronašlo i svoju eksperimentalnu potvrdu. Naime, slika prizora koje promatramo, ne ovisi samo od njih samih nego i od nas samih. Tj. konačna slika neke stvari, bića ili situacije ispred nas je sinergijski plod toga što gledamo i našeg imanentnog čulno-spoznajnog aparata. Danas bi se reklo: otprilike polovica slike dolazi izvana, a druga polovica dolazi iz baze podataka pohranjene u našem mozgu. U sinergiji, odnosno, zajedničkom međudjelovanju ova dva faktora, formira se i naša jedinstvena slika o okolnoj stvarnosti. Time se ujedno objašnjava i spomenuti eksperiment s mačkama. Mačke koje su rasle u „vertikalnom“ okruženju nisu imale ikakvih „horizontalnih“ informacija u svojoj internoj bazi podataka, te stoga na kraju i nisu mogle primijetiti bilo kakvu horizontalnu prepreku. Jednostavno, nisu ih mogli vidjeti niti onda kad su im na samom kraju prije neizbježnog sudara bile ispred nosa!

Slavni američki neurolog Karl Pribram uobičavao bi na svojim predavanjima predočiti publici navedenu zakonitost na još jednostavniji način: Dok bi im prikazivao različite prateće slajdove uz pomoć projektora, u jednom trenutku bi skinuo vanjsku leću s tog istog projektora, što bi dovelo do nestanka slike na projekcionom platnu, a pri tom bi ostajala vidljiva jedino svjetlost od projekcione lampe (i sam sam to isprobao). Pribram bi tada jednostavno konstatirao kako projektor još uvijek prikazuje istu sliku, i ona je i dalje tu negdje na projekcionom platnu, ali je mi više ne možemo vidjeti zbog nedostatka odgovarajućeg fokusa. Jednostavno, naša čula nisu istrenirana da vide sve ono što postoji, nego samo sasvim određene i specifične stvari pod određenim i specifičnim uvjetima. No, sada ono najvažnije: ova sposobnost, tj. nesposobnost nije ni trajna, niti zacementirana. Čovjeku je itekako moguće da uz pomoć učenja i vježbe proširi vrata svoje percepcije, baš kao što profesionalni degustatori vina mogu golim okom razlikovati i do 50 nijansi samo jedne boje vina, ili kao što liječnik-dijagnostičar iz mrljavog i nerazgovjetnog rendgenskog snimka može iznijeti iscrpnu i poprilično točnu ekspertizu o vašem aktualnom zdravstvenom stanju.

I optimizam se uči, baš kao i pesimizam!

Što se čovjek više fokusira na traume i općenito loše stvari u svom životu, to će ih više i bolje vidjeti. Na taj način, prije spomenuta bačenost postaje sve dublja i višeslojnija, i pored nje se nešto drugo i neće moći više vidjeti. Međutim, već je rečeno, a u međuvremenu i znanstveno dokazano: ako nešto momentalno ne primjećujem, to ne znači da stvar uopće i ne postoji.

Jedna stara japanska poslovica kaže: „Ne raspravlja se o onome što mora biti“. Nasuprot tome, čovjek bi trebao svoj fokus preusmjeriti na dobre prilike koje mu život pruža. I što ih više bude gledao, to će ih i više, a i bolje vidjeti. Tada će se još dogoditi i jedna druga pozitivna promjena. Pod dominacijom dobrih stvari i prilika, i ona egzistencijalna bačenost neće više izgledati tako strašno i nepomozivo. Ova promjena bi se mogla dočarati i iskustvom oluje: Ista je strašna samo ukoliko nas zadesi negdje vani na vjetrometini, daleko od bilo kakvog solidnog zaklona. S druge strane, promatrana iz sigurnosti i topline vlastitog doma, prizor oluje može postati čak i vrlo ugodno iskustvo!

Ne postoji jeftino rješenje za čovjekovu situaciju, no, ono ipak postoji. Vježbati se u promatranju onog dobrog u životu može biti vrlo naporno i izazovno za čovjeka, ali u konačnici, naše iskustvo i kaže kako samo jedna naporna i uporna vježba i donosi nekakve konkretne rezultate!

U skladu s potonjim, valjalo bi postaviti i pitanje: Zašto je u konačnici uvijek lakše biti negativan nego pozitivan? Mogli bismo djelomično odgovoriti s protupitanjem: A zašto je uvijek lakše srušiti kuću nego je napraviti!? Priroda stvari je takva: uvijek je lakše s točke višeg energetskog stanja spustiti se na niže nego obratno. I ova datost u našem univerzumu uvijek važi, bez obzira da li se pri tomu penjali na planinu ili pokušavali biti pozitivni; ili što bi rekao veliki komičar Jerry Lewis, ljude je puno lakše rasplakati nego nasmijati. U svijetu glume, najteži posao odrađuju upravo komičari!

I tako, zlo najčešće nije mistično i inteligibilno nego lijeno i banalno!

Na kraju, umjesto zaključka, mogli bismo se prisjetiti onog Rahnerovog specifičnog načina osmišljavanja patnje. Zašto smo toliko morali patiti, to na ovom svijetu uvijek ostaje tajnom. Odgovor ćemo čuti tek sa one strane, ali to neće biti neki intelektualni odgovor, već odgovor Božje ljubavi. Ista stvar se zapravo da projicirati i na ovozemaljsku stvarnost. Poprilično je uzaludno pokušavati shvatiti i opravdati onu naznačenu bačenost u postojanje, jer čak i ako je razumski shvatimo, to još uvijek neće biti garant naše sreće i smisla. Ako želimo sebi dobro, onda nužno moramo i krenuti u potragu za dobrom.

 

U Sarajevu, 20. 3. 2017.

M. B.

Leave a Reply