Utorak, 19 ožujka, 2024

Skloni smo promijeni sjećanja o sebi. I o drugima. Nitko nas ne ograničava na koji ćemo način misliti o sebi. Nitko ne može saznati. Čak ni oni koji su dio naših sjećanja ne znaju koju smo im ulogu dodijelili. Od usputne veze možemo stvoriti neprežaljenu ljubav, kao što i od humora na naš račun možemo stvoriti neoprostivu uvredu. Na početku se trudimo sve zapamtiti. Složiti sjećanja prema redoslijedu događaja. Ne umetati ono što im ne pripada. Izbaciti ono što se slučajno uvuklo bez našeg znanja. Dobar dio života trsimo se da nam sjećanja budu jasna, točna i precizna. Ispravljamo one koji o nama pamte ono čega nije bilo. Raspravljamo vatreno s onima koji u naša usta stavljaju riječi koje nismo izgovorili, kao i misli koje nismo mislili. Neko vrijeme se borimo strpljivo da naša biografija bude čista i uredna. Onda nastupi vrijeme kada se umorimo. Sve nam je teže boriti se s vjetrenjačama. Sve je zahtjevnije održavati u mislima tolike ljude koji o nama misle, govore i izvlače iz vlastitih sjećanja nešto o nama. Sve nas manje zanima ono što nam žele reći o nama samima. Negdje u nekom trenutku života otkrivamo da je nevažno. Nepotrebno. Gubljenje vremena. Svakom našem biografu koji nas stalno prati, kontrolira, slijedi i uhodi nemoguće je odgovoriti i objasniti. Neugodno je živjeti i misliti kada nas dežurni promatrači našeg života i življenja stalno prate. i osluškuju. Što ćemo reći? Izgovoriti? Napisati? Kada? Kome? Na koji način? Kojom bojom i tonom glasa? Kakva je grimasa našeg lica? Kakve su naše geste? Nezahvalno je biti čovjek kada vam ne dopuštaju mogućnost da promijenite mišljenje, stav, govor, istup, ideju, misao jer ste nešto novo naučili i saznali. Nezgodno je biti čovjek kada vas hvataju i love za svaku misao, čak i onu koja je skrivena i od vas samih. Nezahvalno je bilo što reći kada u vašem umu pronalaze ono čega nema i stavljaju u vaš um kao da je to ideja koja je neraskidivo povezana s vama. Teško je biti čovjek kada ne možete odbaciti nijedan dio svoje prošlosti jer čuvari vaše biografije sve o vama imaju zapisano. I više od onoga što ste ikada mislili. Tomovi i tomovi njihovih sjećanja ispunjeni su izmišljenim i nepostojećim o vama. Kad ne bi bilo vas, i njihova misao bila bi ne samo siromašna i oskudna nego potpuno prazna. Oni misle i govore zahvaljujući vama. Od vaše riječi naprave tekst, od vaše misle stvore sustav i od vašeg sjećanja stvore biografiju koja govori o vama, ali vas u njoj nema. Jer to niste vi. Jer to nije vaša biografija. Jer to nisu vaše riječi, misli, ideje. Treba li se suprotstavljati? Boriti se? Tko će skupiti rasuto perje kada se umjesto laganom vjetru treba suprotstaviti oluji? Tko će sabrati naše riječ i misli, sve ono što smo pomislili i izgovorili i složiti ih da odgovaraju našoj prošlosti i onome kakvi smo bili? Sami ne možemo koliko god se trudili. Kako će onda moći drugi, a tek oni koji nisu dobronamjerni? Zašto imamo potrebu uređivati prošlost i sjećanja? Pretvarati ih u ono što nisu. Ne postajemo li time manje autentični i manje ljudi? Kako se zove onaj koji svoja sjećanja i prošlost ispuni lažima i izmišljotinama? Može li se još uvijek nazivati čovjekom? Nije li i loše i zlo i pokvareno i ono čega se stidimo i sramimo također dio nas?

Nikad nismo bili savršeni. Čemu sada jedan život pretvarati u obmanu? Pretvarati se u iluziju od ljudskog bića. Dovoljno je opterećujuće što nam drugi stvaraju sjećanja i prošlost. Previše se čovjek od njih umori da bi imao snage i volje preslagivati vlastita sjećanja i ponovo stvarati samog sebe. Predugo objašnjavamo što smo nekad mislili i što smo htjeli reći. Naporno je čak i pomisliti što bismo sve morali poduzeti da nešto promijenimo. Gubimo dragocjeno vrijeme trošeći se na ispravljanje netočnih i krivih navoda. Izgubiti najveći dio života na popravljanje citata koje nam pripisuju može biti samo promašaj od kojega ćemo biti zlovoljni. Zlovoljni jer umjesto da živimo bavimo se prošlim. Promašit ćemo smisao života i ljepotu življenja ako ćemo svakom tko nas je jednom nekad čuo ili slušao pokušati objasniti što smo točno rekli i na koji način smo to izgovorili i kakvim gestama smo to ispratili. Svijet koji nas okružuje pun je uvredljivih, osjetljivih i naćuljenih ušiju i koncentriranih pogleda koji nas stalno prate. S papirom i olovkom u ruci prate sve što govorimo, činimo i mislimo. Glupo je truditi se u takvom svijetu oko istinitosti onoga što smo nekad davno izgovorili. I ne sjećamo se više. Sve i kad bismo željeli razjasniti, ne umijemo jer smo već zaboravili. Zar se netko od nas stvarno sjeća svih izgovorenih riječi i mišljenih misli? Ako ne možemo vjerovati sebi, zašto vjerovati nekom drugom tko nam zlobno i zlonamjerno pokušava otrovati sjećanje i prošlost? I bez tuđih podmetanja znamo da smo daleko od savršenog. Nije li dovoljno što se sami sa sobom ponekad moramo susresti kako bismo utvrdili da smo bili loši prema drugima? Dobro bi bilo prestati objašnjavati i početi živjeti. Ni sami na kraju nećemo znati što su naša sjećanja i što je naša prošlost. Sve će se to izgubiti, potamniti i izblijediti. Jedva ćemo se sjećati onoga jučer ili jutros. Drugi će se sjećati umjesto nas, a kad nas ne bude, o nama će se govoriti kako smo rekli ovo ili ono, mislili ovako ili onako. Tko zna hoće li to uopće odgovarati onome što smo bili i kako smo živjeli. Sve što jesmo i kako živimo uvijek je s nama i u nama, ako nešto i ostane od nas, riječ je o fragmentima za koje oni koji nas uporno prate i uhode misle da čine cijelu sliku čovjeka koji smo u prošlosti bili i živjeli. Ponekad smo tvrdoglavi na vlastitu štetu i potpuno beskorisno. Uvjeravamo sebe kako se sve može ponovo napisati. Čini se tako jednostavnim. Izbriši sebe i izmisli i domisli novog. Čistog. Svetog. Savršenog. Nevinog. Čemu? Kome smo na kraju odgovorni i pred kime stojimo kao pred onim kome smo dužni položiti račun zašto nismo uvijek bili na razini ljudskog i čovječnog? Pred sobom. Sebe ne možemo izmisliti. Možemo obmanuti. Zavarati. Pokušati pobjeći. Tražiti od drugih da nam pišu panegerike, da nas slave, da hvale našu veličinu, humanost, dobrotu, plemenitost. Od drugih možemo zahtijevati da izmisle nekoga umjesto nas. Nekoga novog. S novim riječima i mislima. Nekoga koga ne možemo prepoznati. Nekoga za koga znamo da nismo mi, ali radi taštine i sujete sudjelujemo u stvaranju njegovog lika. Naše postojanje u sebi skriva naša autentična sjećanja i dijelove prošlosti. I njima se ne može umaći. Od vremena od vremena nas podsjete da je beskorisno i uzaludno pokušavati stvarati od sebe novog čovjeka s drugačijom prošlošću. Takva nastojanja umaraju. Valja živjeti život i onda kada znamo da nismo bili onakvi kakvi smo trebali biti, i da su naši pokušaji da se predstavimo drugačije i u novom svjetlu isprazni i promašeni. Treba živjeti, a ne cijeli život pokušavati popraviti prošlost i sjećanja. Uvijek će se naći netko tko zna kakvi smo stvarno nekad bili i kako smo živjeli. Zašto živjeti stalno u strahu da će se naša laž o prošlom ja koji je bio bolji svaki tren rasplinuti? Lakše je ne graditi iluzije i obmane o tome kakvi smo bili barem dok nas pamćenje na prošlost još uvijek služi. Kad nas pamćenje izda, bit će svejedno, ionako se nećemo ničega sjećati…

U Sarajevu 2. 1. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Diego Schtutman

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment