VRIJEME VELIKIH IDEJA I JOŠ VEĆIH GLUPOSTI

U zadnje vrijeme se u zapadnom svijetu počela rasplamsavati gotovo pa nevjerojatna rasprava … skoro da razboritom čovjeku bude neugodno uopće pričati o tome.

Naime, nekim čudom sve veći broj ljudi ponovno počinje prihvaćati davno nadvladanu tezu o Zemlji kao ravnoj ploči. Kako, zašto, kojim argumentima, teško je znati … osobito je nejasno pošto su dotični „stručnjaci“ do prošle godine tvrdili da je Zemlja loptasta, ali ista je po njima bila šuplja, a unutar nje je živjela napredna čovjekolika arijevska vrsta, a država im se zvala Šambala (ili tako nešto) … prije toga su tvrdili nešto drugo i treće, i tako u nedogled.

Dakle, ukratko … bilo je sasvim normalno da su ljudi tako nekad davno razmišljali. Očima se činilo da je Zemlja ravna ploča i nije bilo nikakvih problema. Međutim, onda su neki malo bolji promatrači – još davno prije tehnološkog skoka – počeli uočavati neke anomalije s tim u vezi.

Prva anomalija se ticala brodskih jedara na horizontu. Naime, kad bi se veći brod približavao luci, dok bi npr. bio udaljen od iste deset-petnaest kilometara, ovi iz luke bi prvo primijetili samo vrhove jedara. Činilo se kao da izranjaju iz pučine. Kako se brod dalje približavao, jedra kao da su sve više rasla, da bi se na kraju konačno ukazao i cijeli brod. Ovaj fenomen se mogao protumačiti samo na način da je površina Zemlje zapravo zakrivljena. Kako su moreplovci znali da ovo pravilo važi bilo gdje na svijetu, bilo je logično da je cijeli svijet podjednako zakrivljen, tj. da je loptast.

Ovo je recimo bilo sasvim jasno još Kristoforu Kolumbu kad se početkom kolovoza – nama davne – 1492. s tri karavele otisnuo prema zapadu. Cilj tog putovanja zapravo nije bilo otkrivanje Amerike nego kraćeg puta do Indije, koja se inače gledano od Europe nalazi na Istoku. No, Kolumbo je bio sasvim uvjeren da je Zemlja okrugla te je smatrao kako se do Indije možda brže može stići preko Zapada. Tako su nehotično američki urođenici bili prozvani Indijancima, a jedino gdje je Kolumbo na kraju napravio grešku je bilo to što je smatrao da je Zemlja znatno manja nego što jeste, tako da Europljani plove za Indiju još uvijek preko istoka, dok je Amerikancima, a osobito onima sa zapadne obale to znatno bliže preko zapada. Međutim, da je Zemlja ravna ploča, ne bi ni oni imali drugog izbora nego da plove na Istok, pa koliko trajalo, trajalo…

Druga anomalija se ticala pomračine mjeseca. Zemljina sjena koja tom prilikom počinje prikrivati mjesec uvijek je okrugla, a to je opet moguće samo u slučaju ako je Zemlja lopta. Da je ravna ploča, pa makar i kružnog oblika, sjena bi zbog kuta sunca puno češće bila eliptičnog, a ne kružnog oblika…

Na kraju krajeva … tko ima sumnji neka sjedne u avion i provoza se. Već sa 5km visine sasvim je jasno vidljivo da je horizont zakrivljen… ili update – kako mi upravo dobaci rođena sestra: “Da je svijet ravna ploča, onda bi valjda na cijelom svijetu u istom trenutku bio dan ili noć…”.

Drugi vidik

No, u međuvremenu se dogodila Einsteinova „Generalna teorija relativnosti“, tako da naznačena rasprava nije samo glupa, nego i posve uzaludna.  Einstein je zaključio, ali barem i matematički dokazao da je u svemiru kojeg poznajemo jedina stabilna veličina brzina svjetlosti (specijalna teorija relativnosti), dok je sve ostalo relativno i samim tim promjenjivo. Na kraju ispada da je zemlja lopta, ali se također slobodno može reći i to da je ona ravna ploča koja se prostire u zakrivljenom 4-dimenzionalnom prostor-vremenu, tako da se na kraju silom prilika našim ograničenim čulima čini kao lopta. Dakle, ovdje polako i zagovornici „lopte“ postaju glupi…

Konačno, mogli bismo ovdje otvoriti i jedan sasvim egzistencijalistički vidik. Kakve veze s nama i našim životom ima to je li Zemlja okrugla ili ravna? Hoće li nam to poplaćati račune, izmiriti dugove, riješiti konflikte, produljiti život…? Naravno da neće … zato bi se tim i sličnim pitanjima trebali baviti prvenstveno profesionalci, kao što bi se svatko od nas u konačnici prvenstveno trebao baviti svojim poslom.

Pisali već ranije

Obijest se obično definira kao „neobuzdanost u ponašanju i zahtjevima“. Također, iz iskustva je dobro znano da su obijesti skloniji oni ljudi kojima u životu dobro ide, baš kao što su takvi skloniji i očaju. Tko je u stvarnim problemima, bori se da preživi i zahvalan je na svakom daru, pa i onom najmanjem … i naravno: nema vremena misliti na gluposti.

Dakle, ostaje veliko pitanje i zadatak: kako biti i ostati normalan i razuman i izvan jednog egzistencijalno napetog životnog konteksta?

Već smo pisali kako zbog svega ovoga američki razvojni biolog Gerald Crabtree smatra da živimo u kvazi-intelektualnom vremenu. Izgledno nikad na svijetu nije bilo toliko informacija, a tako puno gluposti. Kako je to moguće? Prema spomenutom biologu intelektualno poticajna situacija je isključivo egzistencijalno napeta situacija. Dok je recimo neolitski lovac išao u lov na vepra naoružan najobičnijim kopljem, tada ga je samo jedan pogrešan korak ili potez dijelio od smrti ili teškog ranjavanja. Zato je intenzivno morao misliti kako se kreće, što radi, ali također, morao je intenzivno misliti kako da što prije napravi učinkovitije oružje, jer znao je da možda već idući put neće biti dobre sreće. E to je bilo vrijeme koje je poticalo inteligenciju… A danas nešto raspravljamo, svađamo se … kao sve znamo, ne damo nikom preda se’, i onda idemo na ručak ili večeru kao da se ništa nije ni dogodilo. E ovo je situacija koja ne potiče inteligenciju, nego samo obijest i bezobrazluk.

I ne radi se ovdje samo o znanju, nego o životu općenito. Slično kao što razmišljaju ozbiljno tek onda kad moraju razmišljati, ljudi su također istinski kooperativni tek onda kad to moraju biti. U nedostatku ozbiljnijih izvanjskih prijetnji počinje međusobno dijeljenje, podcjenjivanje, nepoštivanje, izrugivanje, nezahvalnost, traženje „hljeba nad pogačom“ i sl.

Ostaje nam se nadati da ćemo se opametiti prije nego li nas opet opameti neki rat ili katastrofa.

 

U Sarajevu, 13. 1. 2018.

M. B.

 

Izvor (foto): https://imgur.com/gallery/Z1VF8

Leave a Reply