LJUBAV I SLOBODA NA PLANINI – III. DIO: MUDROST

Bilo je neke jezovite ljepote u kamenitom pejzažu planinskoga prijevoja, kojim su se kretali mladić i starac. Krajolik je gotovo nalikovao površini Mjeseca, a iz kamenitih pukotina, tu i tamo, stidljivo je izvirivalo endemično bilje živopisnih boja. Prevladavajuća shema „nečega u ničemu” evocirala je kod mladića pitanje o životnoj mudrosti. Napokon je to bio upitao i naglas.

Starac reče kako ne može kratko odgovoriti na to pitanje, ali barem može jednostavno.

„Za neke ljude se kaže da žive po srcu. Znaš li što to znači?”, upita starac.

„Pa to da žive po srcu”, prostodušno će mladić.

„Pa žive, ali kako to žive?”, ponovno upita starac.

Mladić očito nije imao odgovora, pa je starac dalje nastavio: „Živjeti po srcu obično znači birati ono što je riskantno, ali i privlačno za nas, kao što živjeti po razumu prvenstveno znači birati ono sigurno, ali najčešće i ne toliko nama privlačno”.

„A gdje je onda u svemu tome mudrost.”, upita mladić.

„E mudrost je znati da mi nismo istovjetni ni srcu ni razumu. To su naše komponente, a ne mi sami. Mudar čovjek zna da ponekad treba poslušati svoje srce, baš kao što će ponekad poslušati i svoj razum. Ali isto tako, mudar čovjek će pokatkada s punim pravom ignorirati i jedno i drugo. Stat će jednostavno i pričekati da se mutna voda razbistri.“

Mladiću se puno toga u odnosu na njegov život upravo bilo razbistrilo. Odjednom mu se činilo da onaj učestali famozni „čovjek srca” kao i njemu suprotstavljeni „čovjek razuma” nisu bili ništa drugo doli robovi vlastitog usuda. Istinski jadnici koji s ponosom ističu ono kako ne mogu protiv sebe. Mudrost je bila kudikamo veća i šira od ovoga. Ona je znala računati i s jednim i s drugim, ali i puno više. Jer mudrost je, između ostaloga, znala za vrijeme i vječnost, baš kao što je u skladu s njima znala i za strpljenje i prolaznost. Jedino mu još nije bilo jasno ono zašto su loše i riskantne stvari obično privlačnije od dobrih.

Starac reče da je to jednostavno Božja pravda. On svakome i svačemu pod suncem daje podjednake šanse. Neke stvari su jednostavno dobre po sebi, dok sve ono drugo nema druge šanse osim vlastite privlačnosti.

Mladiću se sve to ipak činilo dobrano nepravednim. „Ne stavlja li ipak jedna ovakva kozmička razdioba atributa sve ono loše u osjetnu prednost nad dobrim?”, upita on.

„Pa stavlja, ali samo dok ne postanemo mudri”, zamišljeno će starac. „Zlo počesto zagospodari i srcem i razumom, ali zato mu nema prolaza u svijet mudrosti.”

„A što je onda s ljubavlju?”, uzbuđeno će mladić.

„Ljubav je najslobodnija od svih”, ustvrdi starac. Ona se može kretati i tamo i ‘vamo. Jer mudrost si ne može dopustiti bespotrebno društvo zlikovaca i budala, dok ljubav to može.”

„Pa eto, zar nismo na kraju opet došli do konačne prevlasti onog ludog srca?”, slavodobitno će mladić.

„Nismo”, mirno će starac … „Jer za pravu ljubav su potrebna minimalno dva luda srca … Kad se ‘nako pokatkad rijetko nađu i neraskidivo povežu … Ispričat ću ti zato jednu istinitu priču o ženi koja se zvala Veronika. Kao mlada bila je izuzetno čestita i dobra djevojka. I onda, kako se baš takvima dogodi, zaljubila se u dosta starijeg pustopašnog muškarca kojeg su se svi bojali. Ali i on se također bio zaljubio. Zapravo, s njom je shvatio da prvi put u životu uopće nekoga istinski voli. Konačno je pred sobom vidio nešto istinski dobro i vrijedno vlastite promjene. I tako, narednih dvadesetak godina su se voljeli kao malo tko ikad. Njega je na kraju ipak sustigla malo starost, malo bolest, te ispusti jednog dana dušu iz njezina pripijenog čvrstog zagrljaja. I zatim jednog dana, dok je ona još bila u velikoj žalosti, pristupi joj neka pakosna ženturača. Rekla joj je s brižnim izrazom lažnog dušobrižništva kako se onaj njen sada garant muči u paklu jer je puno toga zgriješio u životu, osobito u mladosti. Veroniki se pogled ispuni ognjem i reče kako će ga opet naći gdje god bio. To je bila rekla sa onom nekakvom posebnom odlučnošću, jer znaš, žene su ono obično vrlo neodlučne, ali zato kada konačno postanu odlučne, to je odlučnost koja ruši planine i pomjera zvijezde. Veroniku jednostavno ništa više, ni na nebu ni na zemlji, nije moglo zaustaviti u njezinoj ljubavi.”

„Dakle, mudrost ga na kraju dođe nešto kao intermeco postojanja sve dok naše srce ne pronađe ono svoje drugo ludo srce?”, zamišljeno će mladić.

„I jeste i nije”, još zamišljenije će starac. „S jedne strane, mudrost ga uistinu i dođe nešto kao nadomjestak za istinsku ljubav. S druge strane, mudrost je tu ipak i nekakva neophodna pomoć. Jer mudar čovjek jasno uviđa da je njegovo srce jedno i sasvim jedinstveno u svom tom nepreglednom kozmičkom oceanu srdaca te da mu treba ono neko drugo, također samo jedno i sasvim jedinstveno srce. Uistinu, sve ostalo i nije ništa drugo osim gubitak životne snage i vremena.”

Mladiću se isprva činilo da je to manje-više sve, a onda je osjetio da prava pitanja tek pristižu…

U Sarajevu 11. VI. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: gajus

Leave a Reply