ZAŠTO LJUDI DANAS U TOLIKOJ MJERI SKRIVAJU SVOJE EMOCIJE?

„Jesi li ok?” „Hvala na pitanju, dobro sam…” Tendencije ka poricanju, povlačenju i samoizolaciji uobičajene su kao reakcija na duboku emocionalnu bol. Zapravo, što je neka osoba postala tiša nego li uobičajeno, to je veća šansa da je iz nekog razloga duboko povrijeđena. Šutnjom i poricanjem takvi ljudi kao da poručuju: „Dovoljno sam već povrijeđen/a, ne želim riskirati da me ti sad još više povrijediš!”

U zavisnosti od osobe do osobe, naravno da postoje i neke druge strategije prikrivanja stvarnih emocija. Tako, neki postaju neuredni i općenito nezainteresirani, drugi opet bivaju hiperaktivni i brbljavi (kako ne bi morali misliti o stvarnom problemu), a treći pak pribjegavaju agresivnosti kao oprobanom prapovijesnom receptu. Posljednja strategija je osobito zanimljiva, jer ona izgleda kao nekakva emocija. Ona to doduše i jest, ali u navedenom slučaju se najčešće javlja kao neadekvatna, neproporcionalna i neodmjerena emocija koja u suštini ništa ne rješava, barem ne za trajno. I tako, na kraju izgleda da je povrijeđenoj osobi najteže iskazati ono što i kako jest: „Povrijeđen sam zbog toga i toga, i sad se osjećam tako i tako…”. Zato se pitamo koji su uzroci i razlozi jednog ovakvog učestalog emocionalnog prikrivanja kod ljudi?

Djetinjstvo čovjeka i djetinjstvo čovječanstva

Uzroke prikrivanja emocija bi već trebalo potražiti u našem djetinjstvu. Svi znamo za ono „Ajd, ne cmizdri više” ili „Plačko jedan plačljivi”. Pri tome se ovakvim neslavnim nazivima obično više časti dječake, potičući ih valjda tako da izrastaju u ponosne muževne pojedince. S druge strane, curice se više naslušaju onoga „Preosjetljiva si” ili „Hipersenzibilna”. Epilog je vrlo sličan, jer na kraju, vidimo, svi imaju razloga ponešto za sakriti. Roditeljska i nastavnička upozorenja se kroz djetinjstvo djece ne tiču samo navedenih snuždenih emocija i raspoloženja, nego i onih pozitivnih. Svi znamo da djeca pokatkad stvarno znaju pretjerati sa iskazivanjem vlastitog raspoloženja i radosti, pa se onda kaže „Smiri se!”, „Smanji doživljaj” ili ono „Dosta te više”. Kroz sve to mi polako ali sigurno učimo da su naše emocije nešto poprilično opterećujuće za našu bližu okolinu, pa ih stoga počinjemo skrivati ili iskazivati na nekakav posredan, indirektan način. Jednostavno, na koncu se počinjemo pribojavati da pred drugima ne ispadnemo djetinjasti, dosadni, naporni, napadni, suvišni, nepristojni, glupi… Glede ovoga se valjda kroz život na kraju svi manje ili više preračunamo. Razumna osuda pretjeranih infantilnih, a uz to često i manipulativnih emocija ne znači ujedno osudu i bilo koje druge emocije. Normalno je normalno, samim tim i poželjno, a to se u konačnici odnosi i na same emocije.

No, čak i prije samog djetinjstva, psiholozi kažu da razloge emocionalnog prikrivanja treba tražiti i u zajedničkoj dalekoj prošlosti ljudske vrste. Strategije bijega, smrzavanja (ukočenosti) i odvajanja su duboko utkane u našem biću i aktiviraju se kad god osjetimo opasnost. A kako to ističe američki klinički psiholog Leon Seltzer, mi ljudi smo kao vrsta jako ožičeni (misleći na opseg i složenost nervnog sustava), tako da nam uopće ne treba puno izvanjskih poticaja da bismo se osjetili ugroženima.

Treći razlog emocionalnog prikrivanja treba tražiti i u suvremenoj kulturi koja ponovno pokušava nametnuti jedan svojevrsni stoički mentalitet. Ono, u modi je biti „cool” i slično tome „chill”, što suštinski znači „biti svoj” i posve ravnodušan prema svim izvanjskim izvorima živciranja. Međutim, mi se i dalje itekako živciramo, ali isto tako, i dalje glumimo da se ne živciramo. I to može skupa zajedno ići dotle dok stvarno ne uzvjerujemo da smo naprosto nevjerojatno cool, premda se iznutra žderemo, pa možda čak uz to, da se uz obilje medikamenata koliko-toliko pokušavamo održati u normali.

Emocionalna bića

Na kraju, htjeli mi to priznati ili ne, mi ljudi smo duboko emocionalna bića, i sudeći prema različitim psihološkim istraživanjima, puno smo više emocionalna, nego što smo uz to i ona intelektualna bića. Prema prije spomenutom psihologu Seltzeru, to jednostavno moramo prihvatiti, kao i činjenicu da naše emocije imaju pravo na život, jer gušenjem istih s vremenom ćemo samo upasti u još dublje probleme.

Seltzer također ističe da prije nego što sebi konačno nađemo osobu koja će nas savršeno razumjeti i utješiti, sami sebi trebamo biti ta osoba. Ovdje se susrećemo s vrlo važnom informacijom, jer naša učestala reakcija na emocionalnu povrijeđenost jest nekakva racionalizacija. Ono, pokušavamo shvatiti što se i kako dogodilo, tko je kriv, smišljajući pri tome sebi obranu, i tako… Sve ovo itekako može biti od pomoći našem razumu, ali ne i našim emocijama, jer emocija je, tako da kažemo, entitet kojem pametarenje ništa ne znači; ona jednostavno sebi traži ono što je i ona sama – srodnu i adekvatnu emociju. Dakle, kad si povrijeđen, trebaju ti razumijevanje i utjeha, a prije nego li se to dogodi po nekomu izvana, budi sam sebi osoba koju razumiješ i koju želiš utješiti i oraspoložiti. Ovo, da sami sebi potiho izgovaramo riječi razumijevanja i utjehe – na prvu može zvučati jako smiješno. Ali baš zato na koncu i patimo, jer se uvijek sjetimo pokrpati razum, ali ne i one naše tako osjetljive i ranjive emocije.

U Sarajevu, 7. III. 2020.

M.B.

Izvori:

Izvor (foto): ©Kiosea39Dreamstime.com

Leave a Reply