O „sebi“

Nekad negdje u nekom trenutku života iznenađeno spoznajemo da zbrajamo vlastiti život. Što smo postigli? Što smo propustili? Koliko nam je trenutno godina? Koliko nam godina preostaje? Može li se zbrojiti život i treba li to učiniti od vremena do vremena? Što ćemo dobiti zbrojem trenutnih godina? Kakvi ćemo se pojaviti pred sobom kada zaokružimo trenutak u kojem se nalazimo? Jesam li sretan? Nesretan? Ogorčen? Nepovjerljiv? Ili je sve pomiješano? Zašto imamo potrebu za svođenjem životnog računa? Hoćemo li dobiti više od života ako utvrdimo računanjem vremena da smo u mladim godinama, srednjim godinama, poznim godinama? Prije ili kasnije susrećemo „sebe“. Teško je izbjeći susret. Nije da se ponekad ne trudimo izbjeći. Pronalazimo isprike. Izmišljamo obveze. Smišljamo probleme. Ipak, ono naše „sebe“ kad osjeti da ga izbjegavamo i da stalno izmišljamo nove i neuvjerljive isprike, počne bez nas preispitivati naš život. Iznenadi nas. Ono je bez nas dok smo mi živjeli nešto drugo i drugačije potajno zbrajalo sve što smo učinili, doživjeli, osjetili. Nekad se ponadamo da „sebe“ ne pripada nama, odnosno meni. Pomislimo da smo ga zavarali. Pomislimo da smo ga čak i ubili. Ponekad je lakše živjeti bez tog „sebe“ i njegovih skrivenih i naglih izranjanja na površinu naše svijesti i savjesti. Progonjeni njime maštamo kako bi bilo ugodno i lako biti čovjek bez tog prokletog „sebe“ koje provocira pitanjima i izaziva u nama strah. Bunimo se i pitamo: Tko mu je dao dopuštenje da bez naše dozvole zaranja u naše tajne i skrivene misli i tamo mirno i hladno kao nekakav računovođa zbraja naše životne cifre, dugove, kredite i račune? Tko mu je dopustio da uđe u tajni i skriveni sef gdje čuvamo naše najdublje i najtajnije stvari i tajne? Tko mu je dao šifru pomoću koje se slobodno i otvoreno kreće našim skrivenim željama? Koga je „sebe“ pitalo da smije zbrajati naš život? Tko mu je dozvolio ono što ne dopuštamo nikome, čak ni sebi? „Sebe“ je znatiželjno. Uporno je i dozlaboga naporno. Stalno nešto negdje u prostorima naše svijesti zbraja, oduzima i šapuće. Čujemo ga u glavi kako mirno i staloženo mrmlja sebi u bradu: Koliko ti je godina, što si dosad postigao, što planiraš, znaš li koliko ti je vremena još preostalo, jesi li napravio nekakav plan, kad ćeš ovo, kad ćeš ono, zašto nisi učinio ovako, zašto si učinio onako. Kako se ne umori ili ne poludi od tolikog mrmljanja? I odakle mu sve te silne ideje, misli i zaključci zbog kojih nam ne da mira? „Sebe“ je nemilosrdno. Govori. Računa. Zapitkuje. Kritizira. Dobacuje. Optužuje. Pohvaljuje. Potiče. Vrijeđa. Čak i u snovima nam ne da mira. Stalno nas provocira slikama u kojima nam šalje nerazumljive poruke. Nekad nas uspavljuje. Nekad nas budi. Nekad nas užasava. Nekad nas raduje. Uvijek kad se ponadamo da će nas pustiti da predahnemo, ono iznenada izroni pred našu svijest. Nije uvijek ugodno susresti „sebe“čak ni onda kad se dogovorimo za susret u neko određeno vrijeme, sat, dan i godinu. Bude neugodnih iznenađenja. Strahova. Dilema. Bude i dobrih susreta. Radosti. Zadovoljstava. Ispunjenosti. Kada u nama ne bi egzistiralo „sebe“, bili bismo prazne ljušture bez samosvijesti. Ne bismo osjećali niti živjeli. Dobro je imati „sebe“ makar ponekad izbjegavamo neugodne susrete s njim. Jer bez „sebe“ ne možemo osjetiti i doživjeti sve ono što zovemo „ja“, čovjek i život, čak i onda kada se od „sebe“ nastojimo sakriti… ali gdje se mogu sakriti od „sebe“?

U Sarajevu 16. 6. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Antonio Guillem

Leave a Reply