PREPUSTITI ŽIVOT NJEMU SAMOM

Prepuštanje je odustajanje od svake smislene borbe, priznanje da je umor od života postao jedina misao umornog uma i umornog duha. Grčevita i borbena zrelost najjačih životnih godina nevidljivo je i neprimjetno uklonjena prepuštanjem života njegovom vlastitom življenju. Prepustiti znači dati životu da živi sam sebe bez naše vlastite prisutnosti. Prepustiti se znači odlučiti biti duhovno i umno odsutan iz vlastitog života. Prepuštanje označava promatranje životnih trenutaka i događaja iz perspektive trećeg lica, hladno bez zanimanja, želje, htjenja, emocije.

Nikada se ne može predvidjeti kada će se prepuštanje pojaviti. Prepuštanje ne dolazi poput nečega opipljivog, prepuštanje se ne može osjetiti da bi ga se zaustavilo ili usporilo. Prepuštanje se samo pojavi. Iz početka u malim sitnicama života. Bezvoljnost da se ujutro ustane čini se beznačajnim. Ili je znak prepuštanja? Nemoć da se nešto čvrsto odluči. Je li to samo slabost ili znak prepuštanja? I tako tiho, nevidljivo onako kako to samo ono zna, prepuštanje osvaja rekli bismo neke beznačajne životne događaje poput odlaska u šetnju, poput nekih ritualnih životnih svakodnevnih navika kao što je recimo kava ujutro. Trenutak kada se čovjeku ne da ono u čemu je redovito uživao i pronalazio smislenost. Ustajanje ujutro ili kava ujutro po sebi i nisu toliko značajni u usporedbi s nekim velikim događajima života. Odustajanje od njih jer nam se više ne da znači da nas je prepuštanje već zarobilo. Uskoro ćemo početi prepuštati ostalo. Susrete s prijateljima, zajedničke izlaske, zajednička druženja.

I vrlo brzo osvrnut ćemo se unatrag i shvatiti da je prepuštanje života da živi sam sebe počelo davno prije nego smo primijetili prve sijede vlasi. Problem s prepuštanjem jest što kada shvatimo da nas je zahvatilo, više nemamo snage da mu se odupremo, a dok smo mu se mogli oduprijeti nismo ga primjećivali ili nismo znali kako. Zašto život prepuštamo njemu samom nezainteresirani da njegove uzde držimo čvrsto u svojim rukama? Što nas to pretvara u bogalje pred životom? Je li društvo u kojem živimo toliko depresivno i loše da i pomisao na ustajanje ujutro stvara osjećaj nemoći? Je li sivo nebo dovoljno da se odustane od kave ujutro? Što god naveli kao razlog prepuštanja života da se sam živi bez nas, ostaje činjenica kako čovjek u nekom trenutku života shvati da je prepustio život njemu samom bilo da je to učinio svjesno bilo da ga je to iznenadilo.

U starosti  čovjek se svjesno daruje prepuštanju. Ako je smatrao da mu je život bio ispunjen, prepuštanje dolazi kao nagrada, godišnji odmor od svega. U starosti prepuštanje je svjesno prihvaćanje da je život zapravo uglavnom odživljen i ono što još ostaje jest razmišljati i gledati unutar sebe. Život nastavlja dalje sam i čovjek od njega još samo traži malo zdravlja i umne prisebnosti. Svjesno prepuštanje života da ide sam bez čovjeka nije toliko strašno. Tek je tu i tamo ispraćeno tugaljivim pogledom sijedog starca što je prepuštanje došlo nekako uvijek prerano. Ali se čovjek u starosti brzo navikne da više ne drži uzde života u rukama jer i kad bi ih držao ne bi više imao toliko snage kao nekada da ih upravlja i vuče. I time se tješi i prihvaća prepuštanje kao neminovnu životnu sudbinu.

Prepuštanje života njegovom vlastitom življenju uvijek ide uz određenu zrelost kojom se utvrđuju vlastite granice i dometi onoga što se može učiniti i onoga što se više ne može učiniti i od čega treba odustati. Zato u starosti čovjek svjesno prepušta život njegovom vlastitom trajanju jer postignuta zrelost nije zrelost godina i bijelo-siva boja očiju, brade i kose, nego životna mudrost o tome da se jednog dana uzde života moraju milom ili silom prepustiti njemu samom.

Nesvjesno prepuštanje nije mudro puštanje uzda životu da sam sebe upravlja, nego neprimjetno ali ustrajno prepuštanje nemoći i samosažaljenju u sitnim životnim okolnostima. Nesvjesno prepuštanje je svakodnevno odustajanje od malih životnih koraka koje život čine smislenim i sadržajnim. Nesvjesno prepuštanje je nezadovoljni starac koji u sebi osjeća bijes očajnika koji želi rastrgati život, dok nema snage ni da se uspravi uz pomoć staračkog štapa. Nesvjesno prepustiti život njemu samom znači predati se nemoći onda kada svoju moć trebamo pokazati držeći uzde života čvrsto i sigurno u vlastitim rukama.

Prepuštanje izriče  sadržaj riječi umoran od života. Biti umoran od života može se biti na dva načina. Svjesno prepuštanje života njemu samom je priznanje samom sebi da sam ispunjeno umoran kao trkač koji pada od umora, ali sretan jer je dodirnuo cilj. Nesvjesno prepuštanje života njemu samom kroz nemoć i samosažaljenje čini se kao trkač koji još na startu osjeća sav umor kao da je već jednom otrčao cijeli krug do cilja, a zapravo se nije pomjerio s početnog mjesta. Prepuštanje je umor od života, ali nije svejedno kako je život prepušten. Ako je život svjesno prepušten samom sebi, onda je umor neka vrsta osjećaja ispunjenja da se je živjelo, ako je život nesvjesno prepušten sam sebi gdje se čovjek u najjačoj snazi ponaša bespomoćno i samosažaljivo, onda je umor neka vrsta kazne za život koji ionako živi sam za sebe bez da čovjeka išta pita, od njega traži i zahtjeva.

A od takvog života čovjek i ne može biti ništa drugo nego umoran jer jedna od najtežih stvari za čovjeka jest biti prisiljen živjeti život na čije zahtjeve, želje, molbe i emocije čovjek gleda iz perspektive trećeg lica potpuno nezainteresiran i hladan prema uzdama koje mu život pruža da ih uzme u svoje ruke i počne živjeti.

U Sarajevu, 23. 5. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Leave a Reply