O prihvaćanju i neprihvaćanju

Možete li pokloniti ženi ogrlicu i pri tom ostaviti ljepotu ogrlice u draguljarnici? Možete li pokloniti ženi ljepotu ogrlice, a da joj ne poklonite ogrlicu i darujete joj praznu kutiju i kažete joj poklanjam ti ljepotu ogrlice? Je li moguće nositi kamen u ruci, a da njegovu težinu ostavite u prašini ili možete li nositi težinu kamena, a kamen ostaviti da leži u blatu? Kako ćete nekom pokloniti svoje dragocjeno vrijeme ako biste pokušali ostaviti vrijeme iza i ne ponijeti ga sa sobom? Kao što ne možete nekome pokloniti osmijeh tako što ćete svoje lice i usta ostaviti kući i samo pokušati ponijeti osmijeh tako ne možete nekome darovati radost ako ćete radost ostaviti kući i ponijeti samo svoje lice i usta? Stvari ponekad idu zajedno sa svojom naravi i svojim osobinama, ljepota s ogrlicom, kamen s težinom, lice i usta s osmijehom.

Puno se govori o prihvaćanju ljudi, o prihvaćanju čovjeka. Ali što je prihvaćanje i što zapravo znači prihvatiti nekoga? Ako je čovjek ponekad sličan stvarima i dolazi sa svojom naravi, onda se čini da je prihvaćanje sposobnost da ne odvajamo čovjeka od njegove naravi, od njegovih osobina. Prihvaćanje je iskustvo susreta s cijelim čovjekom slično iskustvu susreta s ogrlicom i njezinom ljepotom. Što ćemo učiniti ako je ogrlica ružna ili ako je kamen pretežak? Što ćemo učiniti kad ogrlicu ne možemo odvojiti od njezine ružnoće i kad kamen ne možemo odvojiti od njegove prevelike težine? Odbacit ćemo i ogrlicu i kamen jer ne možemo uzeti ogrlicu i ostaviti njezinu ružnoću kao što ne možemo uzeti ni kamen, a njegovu preveliku težinu ostaviti iza sebe? Što činimo s čovjekom kada nam se ne sviđa i kada ga zbog toga ne želimo prihvatiti?

Neprihvaćanje je iskustvo s osjećajem da čovjeka ne možemo odvojiti od njegove naravi iako to veoma želimo. Neprihvaćanje je nemoć jer je riječ o želji koju ne možemo sebi ispuniti, a to je da čovjeka odvojimo od njegove naravi i njegovih osobina. Kao što imamo moć spojiti ogrlicu i njezinu ljepotu i zato je prihvaćamo tako osjećamo nemoć da odvojimo ogrlicu od njezine ružnoće iako to želimo kao što osjećamo nemoć da odvojimo kamen od njegove težine jer je ne možemo nositi. Neprihvaćanje je osjećaj nemoći, a prihvaćanje je sposobnost moći. Ne prihvatiti čovjeka znači osjećati nemoć, a prihvatiti čovjeka znači imati moć.

Neprihvaćanje i prihvaćanje se nekad ne tiču stvari i ljudi nego se tiču i nas. Ogrlica neće zbog nas promijeniti svoju ružnoću niti će kamen odustati od svoje prevelike težine dok mi možemo u odnosu na njih razviti osjećaj nemoći što su takvi kakvi jesu. Kako promijeniti ogrlicu koja nam je ružna ili smanjiti težinu kamena koji nam je pretežak? Možemo sebe promijeniti i pokušati vidjeti nešto lijepo u ogrlici i pokušati ohrabriti se kako kamen pred nama nije toliko pretežak? Ili možemo promijeniti izgled ogrlice i kamena da izgledaju potpuno drugačije, da ogrlica bude ljepša i kamen manje težak? Ako to učinimo, hoće li to još uvijek biti ona ista ružna ogrlica i onaj isti preteški kamen? Drugi čovjek je za nas poput ogrlice ili kamena. Ako nam se čovjek ne sviđa s vremenom će se u nama razviti osjećaj nemoći koji se javlja na izvana kao neprihvaćanje čovjeka. Što ćemo učiniti? Hoćemo li mijenjati sebe i pokušati pronaći nešto u tom čovjeku što će nas usmjeriti prema prihvaćanju ili ćemo pokušati čovjeka promijeniti da nam bude prihvatljiviji? Ako čovjeka pokušamo promijeniti i ako ga promijenimo, je li to onaj isti čovjek kojega nismo prihvaćali unazad nekoliko godina? Ako ga ne možemo promijeniti, možemo li promijeniti sebe i nastojati prihvatiti ga onakvim kakvim jest?

Naše nevolje s neprihvaćanjem nastaju tako što mislimo da je moguće imati ogrlicu bez ljepote, kamen bez težine, ljepotu bez ogrlice, težinu bez kamena, vrijeme bez vremena, ljubav bez ljubavi, povjerenje bez povjerenja. Razdvajamo čovjeka od njegove naravi pa mislimo da prihvaćamo čovjeka ako tražimo da svoju narav i osobine ostavi negdje daleko iza sebe i mislimo da prihvaćamo osobine i narav čovjeka ako tražimo da svoje tijelo ostavi kod kuće. Tako djevojka misli da prihvaća mladića ako od njega zahtjeva da svoje dobre osobine nosi sa sobom, a recimo svoj prosječan izgled ostavi kući ili kao što misli da prihvaća mladića jer je fizički lijep, a slijepa je na njegove loše osobine i traži da ih ostavi kod kuće. Tako mladić misli da prihvaća djevojku ako od nje zahtjeva da svoje dobre ljudske kvalitete nosi sa sobom, a svoje tijelo i njegove nedostatke ostavi u stanu prije večernjeg izlaska ili kao što misli da prihvaća djevojku jer je fizički lijepa, a slijep je i traži od nje da svoje loše osobine ostavi iza sebe.

U tom traženju da netko ostavi kući ono što nam se ne sviđa iako je dio njegove ili njezine naravi pokazujemo nemoć koju zovemo neprihvaćanje. Neprihvaćanje iz početne nemoći prelazi u strah pa u odustajanje i na kraju prihvaćanje neizbježnog ili mirenje sa sudbinom. Ako imate ogrlicu koja vam se ne sviđa, koja vam je ružna, dolazi do nemoći da ogrlicu odvojite od njezine ružnoće. Dolazi do neprihvaćanja. Kada prođe faza neprihvaćanja nastupa strah što će se dogoditi s ogrlicom ako je pokušate promijeniti da bude ljepša? Nakon straha nastupa faza odustajanja od toga da pokušate dati barem malo ljepote ogrlici. Nakon odustajanja dolazi mirenje sa sudbinom i u tom trenutku ogrlica nije ružna, nego vam je možda i lijepa. Ono što se dogodilo nije da je ogrlica objektivno postala lijepa jer nije ni mogla biti lijepa jer niste učinili ništa da je promijenite, nego ste vi promijenili sebe i tako je nešto što je objektivno i fizički ružno bilo ne samo vama, nego i drugima samo za vas i vama postalo lijepo. Vi ste se promijenili, ali ružnoća ogrlice nije. Slično činite s čovjekom. Neprihvaćanje se generira kao osjećaj nemoći da čovjeka promijenite jer vam je isuviše stalo do njega. Neprihvaćanje će generirati strah da ga ne pokušavate mijenjati i uskoro ćete doći u fazu odustajanja da čovjeka mijenjate i završiti u neizbježnoj fazi mirenja sa sudbinom i prihvaćanja čovjeka onakvim kakvim on jest. Čovjek će ostati isti, objektivno se nije promijenio, ali ste se vi promijenili, on može ostati i zao prema vama, ali vi to nećete vidjeti odnosno nećete prihvatiti.

Međutim, nije li prihvaćanje upravo to? Prihvaćanje nečega ili nekoga onakvim kakvim jest? Sve ogrlice upravo jer su ogrlice trebale bi biti lijepe, bilo bi protiv razuma pokušati napraviti ružne ogrlice i nastojati ih prodati iako nam se neka pojedina ogrlica ne mora nužno svidjeti. Ako bi nam sve ogrlice bile odreda ružne, je li problem u ogrlicama ili u nama? Ali nije ni dobro ako su nam sve ogrlice odreda lijepe. Svaki kamen jest kamen jer je težak i bilo bi protiv razuma govoriti o kamenju koje nema težinu i bilo bi nemoguće s takvim kamenjem graditi kuću ili most iako pojedini kamen za nas može biti lakši ili teži. Ali ako nam je sve postojeće kamenje isuviše preteško, je li problem u kamenju ili u nama? Ali nije dobro ako nam je sve kamenje prelagano. Svaki osmijeh jest osmijeh jer postoje lica i usta koja stvaraju osmijehe, bilo bi protiv razuma tražiti osmijeh tamo gdje nema lica i usta da nam ga predstave iako nam se neki osmijeh u datom trenutku može sviđati manje ili više? Ali ako na svim ljudskim licima i ustima nikada ne možemo vidjeti osmijeh ili ako na svakom ljudskom licu i ustima uvijek i samo vidimo osmijeh iako ga tamo nema, je li problem licima i osmjesima drugih ljudi ili u nama? Ali nije dobro ako na svim licima vidimo osmijeh i onda kad vidimo gnjev, zlobu i mržnju. Ali ako ne možemo prihvatiti sve ljude i ne prihvaćamo nijednog čovjeka, je li problem u ljudima ili u nama? Ali nije dobro ako prihvaćamo sve ljude i ne odbijamo nikoga misleći da se sva lica i sva ljudska usta smiješe.

Čovjek je poput ogrlice ili kamena, kao što ne možete odvojiti ljepotu od ogrlice i težinu od kamena tako ponekad ne možete i ne trebate odvajati čovjekovu narav od njega samoga. Možete pokušati promijeniti sebe i prihvatiti pojedinog čovjeka kao što možete promijeniti sebe i prihvatiti pojedinu ogrlicu koja vam se čini pomalo ružnom ili možete pokušati promijeniti čovjeka umjesto da mijenjate sebe kao što ćete pokušati promijeniti izgled pojedine ogrlice da vam bude ljepša. Međutim, kada ne prihvaćate nijednu ogrlicu i kada su vam sve ružne i kada ne prihvaćate nijednog čovjek jer se svi oni moraju mijenjati jer su svi loši, je li onda problem u vama? Ali nije dobro ako su vam sve ogrlice odreda lijepe i ako vam je sve kamenje odreda prelagano i ako su vam svi ljudi odreda dobri.

Prihvaćanje i neprihvaćanje su dvije strane iste medalje. Prihvaćanje generira sposobnost koja ima moć, ali neprihvaćanje generira ograničenje prihvaćanju jer kad bi imali samo sposobnost prihvaćanja, to bi značilo da su sve ogrlice lijepe, sve kamenje preteško i svi ljudi dobri. Moć prihvaćanja je univerzalna, ali nju i njezinu moć i univerzalnost kontrolira neprihvaćanje. Reći ćemo kako prihvaćamo da su sve ogrlice lijepe i da je svaki kamen pretežak, ali ćemo neprihvaćanjem provjeriti ljepotu svake ogrlice i težinu svakog kamena. Reći ćemo kako prihvaćamo sve ljude jer su dobri, ali ćemo neprihvaćanjem provjeriti dobrotu i narav svakog čovjeka s kojim smo u odnosu.

Mi se uvalimo u probleme kada obrnemo uloge koje prihvaćanje i neprihvaćanje trebaju imati u našem odnosu prema stvarima i ljudima pa neprihvaćanje postane univerzalno, a prihvaćanje se i ne dogodi. Tako se dogodi da ne prihvaćamo nijednu ogrlicu jer su nam sve ružne iako objektivno ima lijepih ogrlica tu i tamo. Tako se dogodi da ne prihvaćamo nijedan kamen jer su nam svi preteški iako objektivno ima lakšeg kamenja tu i tamo. Tako se dogodi da ne prihvaćamo nijednog čovjeka jer su nam svi loši iako objektivno ima i dobrih ljudi s dobrim ljudskim kvalitetama i osobinama. Bez razmišljanja ljudi vole isticati kako je neprihvaćanje neprihvatljivo i samo je prihvaćanje prihvatljivo bez da do kraja promisle o tome kako bi izgledao život kada bi se ravnali prema onome što tvrde o prihvaćanju i neprihvaćanju.

Neprihvaćanje je potrebno kao ograničenje moći prihvaćanju, kao pojedinačni odnos prema stvarima i ljudima. Kao što je i prihvaćanje potrebno kao moć koja nas uvijek usmjerava da prihvaćamo ljude koliko je to moguće, tako je i neprihvaćanje potrebno da nas usmjeri da prihvatimo ono što je lijepo u pojedinoj ogrlici, lagano u pojedinom kamenu i dobro u pojedinom čovjeku. Nisu sve ogrlice lijepe, nije sve kamenje lagano i nisu svi ljudi dobri. Svijet apsolutnog prihvaćanja moguć je samo apsolutnom dobru dok će naš ljudski svijet još dugo koristiti neprihvaćanje kao potrebnu granicu za pojedinačne stvari i ljude. Ljudski svijet gdje postoji samo prihvaćanje bez neprihvaćanja pojedinih stvari završava obično u nekoj ideologiji ili totalitarizmu koji izjednače prihvaćanje i neprihvaćanje.

Tako se došlo do stava kako među milijunima ljudi nekog naroda nema nijednog dobrog čovjeka kao što bi se došlo do stava da među milijunima ogrlica nema nijedne lijepe ogrlice niti među mnoštvom kamenja nema nijednog koji je lagan. Ali i reći da su sve ogrlice lijepe bez izuzetka i sve kamenje preteško bez izuzetka i svi ljudi dobri bez izuzetka je oblik ideologije. I reći da su sve ogrlice ružne bez izuzetka i sve kamenje lagano bez izuzetka i svi ljudi loši bez izuzetka je oblik ideologije. U oba slučaja potrebno je neprihvaćanje kao pojedinačni osjećaj da se neke ogrlice ipak proglase ružnima i neki ljudi ne tako dobrima kao i da se neke ogrlice ipak proglase lijepima i neki ljudi ipak proglase dobrima.

Što pojedinu ogrlicu čini lijepom ili ružnom, pojedini kamen teškim ili laganim, pojedinog čovjeka dobrim ili lošim? Neprihvaćanje kao pojedinačno ograničenje, kao granica univerzalnom prihvaćanju svih ogrlica, svog kamenja i svih ljudi. Samo ideologije i totalitarizmi tvrde da su sve ogrlice lijepe ili su sve ružne, da je sve kamenje preteško ili je sve kamenje prelagano, da su svi ljudi apsolutno dobri ili su svi ljudi apsolutno zli. Kod ovakvih stavova ne postoji neprihvaćanje kao pojedinačni osjećaj za pojedine stvari i ljude kao ograničenje nekritičkom prihvaćanju svega i svih.

Međutim, kako je moguće da ogrlica istovremeno bude lijepa i ružna, kamen istovremeno težak i lagan, čovjek istovremeno dobar i zao? Moguće je ondje gdje ne postoji više granica između prihvaćanja i neprihvaćanja, ondje gdje se ogrlica odvoji od svoje ljepote ili ružnoće, kamen od svoje težine ili lakoće i čovjek od svoje zloće i pokvarenosti ili svoga čovještva i svoje ljudskosti. Uvijek je opasno odvajati stvari i ljude od njihove naravi bilo da im je narav dobra ili zla jer na taj način prihvaćanje i neprihvaćanje postanu jedna te ista stvar i više niste sigurni što je lijepo i što je ružno, što je teško i što je lagano i što je dobro i što je zlo i više niste baš sigurni što je ogrlica, što je kamen i što je čovjek. Neprestano vam ponavljaju neprihvaćanje je neprihvatljivo i prihvaćanje je prihvatljivo iako ponekad ni sami ne znaju o čemu govore oni koji to od vas traže jer i sami više ne znaju granicu između prihvaćanja i neprihvaćanja jer po stvari i ljudi nisu univerzalno i apsolutni dobri niti univerzalno i apsolutni zli.

Neprihvaćanje je pojedinačna diskriminacija univerzalnog prihvaćanja svih stvari i svih ljudi. Neprihvaćanje je vaš razumski sudac koji vam pomaže da o pojedinoj stvari i pojedinom čovjeku donesete razuman zaključak kakve je naravi i kakvih je osobina i najgore što možete ponekad učiniti protiv sebe jest ne služiti se ovom sposobnošću vašeg vlastitog uma i razuma. Otprilike kao kad prihvatite čovjeka i odlučite da njegov zao karakter ne želite vidjeti kao kad djevojka ili mladić zatraže jedno od drugog da svatko svoje loše osobine ostavi kući. Kao što ne možete odvojiti ružnoću od pojedinačne ogrlice, težinu od pojedinačnog kamena, tako ne možete odvojiti loš karakter od pojedinog čovjeka. Neprihvaćanje vam pomaže da to uvidite kako treba dok gledate ogrlice, kamenje i ljude svjesni da ima tu i lijepih i ružnih ogrlica, teškog i lakog kamenja, loših i dobrih ljudi i da univerzalno prihvaćanje i univerzalno neprihvaćanje je uvijek najlošija opcija koju možete izabrati. Ali ponekad ne prihvatiti pojedinu ogrlicu, pojedini kamen i pojedinog čovjeka unatoč protivljenju mnogih je najbolja opcija za vas kao što je to naravno i prihvaćanje pojedine ogrlice, pojedinog kamena i pojedinog čovjeka opet unatoč protivljenju mnogih.

U Sarajevu, 9. 6. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Shannon Fagan

Leave a Reply