Surogat i njegova kultura

“U ovom dobu koje vjeruje da za sve postoji prečac, najvrjednija lekcija je ta da je najteži put – dugoročno gledano – onaj najlakši” – Henry Miller.

Mlađe generacije to vjerojatno ni ne znaju, a pitanje je koliko se i stariji sjećaju, da je prvi Oskar sa ovih prostora osvojio netko još – sada već davne – 1961. godine. Radilo se o „Surogatu“ – desetominutnom crtanom filmu za odrasle, od redatelja i glavnog animatora Dušana Vukotića, te scenarista Rudolfa Sremeca, uz izvrsnu „neurotičnu“ Jazz zvučnu podlogu Tomislava Simovića. Svi spomenuti su bili involvirani u nekoć slavnu Zagrebačku školu crtanog filma, a ono što smo rekli „za odrasle“ ne znači da je crtić opscen nego da je dubokomislen – premda zapravo vrlo simpatičan i jednostavan – ali ipak definitivno prikladniji za zreliju publiku.

Dakle, glavni junak „Surogata“ je pomalo bizarni – obrnuto trokutasti – debeljko koji dolazi na plažu. Sve što mu pri tome usput zatreba, on jednostavno i hitro napuše, uključujući čak i svoju djevojku. No, sve što je olako došlo, na kraju olako i nestaje, računajući tu i glavnog zlosretnog junaka.

Surgat – link: https://www.youtube.com/watch?v=plE3fUvqJTM

Danas se „Surogat“ u punom smislu smatra proročkim crtićem. Njim se nagovijestilo jedno novo doba u kojem su sve stvari čovjeku lako dostupne, ali isto tako, upravo jer su lako dostupne, one su istovremeno nekvalitetne i u suštini posve beznačajne. Naravno, ovo se ne odnosi samo na stvari nego i na ljude, njihove omiljene teme, rasprave, zaključke i međusobne relacije. Svi sve znaju, premda statistike jasno pokazuju da na ovim prostorima polovica stanovništva godišnje ne pročita čak niti jednu jedinu knjigu, i još dodatno, besramno se diče s tim, jer što će njima knjiga kad sve znaju!? Društvo se naprosto počinje rastakati pod opsjenom Danning-Krugerovog efekta (manjak znanja = višak samopouzdanja), gdje različiti bučni diletanti, polu-intelektualci, opsjenari, neurotici, političke i ekonomske sponzoruše počinju preuzimati sve poluge vlasti, znanja, (ne)kulture i moći.

Vukotićev “Surogat” u punom “stvaralačkom” zanosu… Izvor fotografije BSA (film) SIT blog

 

Znam kako si, pa te neću ni pitati…

Naznačena surogat kultura bi se mogla nazvati i kulturom drugotnih izvora ili kulturom bijega od autentičnosti. Već rekosmo, zašto čitati knjigu kad ima negdje kratki članak o tome bez i jednog jedinog istaknutog relevantnog izvora. Nepouzdano je, ali eto, zvuči zanimljivo, a ni mozak se ne zamara… Web koji je trebao unaprijediti znanje, na kraju ga je unazadio. Oko 90% korisnika interneta slijepo vjeruje svemu što pročita, a čita uglavnom ono što već odgovara njihovim uhodanim stavovima i uvjerenjima, premda je naznačeni materijal većinom neutemeljen i neznanstven. Reklo bi se, vrlo plodno tlo za raznorazne fanatike i teoretičare zavjere. Njihova istina je izričito crno-bijela. Zna se jasno tko su dobri momci, a tko loši. Čemu se mučiti s mukotrpnim autentičnim učenjem i istinskim etičkim samo-propitivanjem, a narod to voli…

Slično tome, i na međuljudskom planu, vjerojatno ste primijetili da vas ljudi danas vrlo rijetko pitaju o tome kako ste i kao se osjećate? Zašto bi pitali kad su oni to već dokučili u društvu zajedničkih prijatelja, naravno, dok ste vi bili negdje daleko. Jest da to što znaju barem 50% odstupa od vašeg stvarnog stanja, ali njima je to posve dovoljno, štoviše, vjerojatno i točnije od onoga što biste vi mogli reći sami o sebi. Surogat (nadomjestak, imitacija) postaje temeljnom odrednicom čovjekove stvarnosti. Sve je nešto „kao“: nešto „kao“ znamo, nešto „kao“ radimo, nešto se „kao“ družimo i volimo… To „kao“ uvijek liči na istinsku realnost, ali je to u konačnici ipak samo beznačajni nadomjestak iste.

Srećom, prirodu se ne može prevariti

Sjećam se tamo iz studentskih dana, jednom je prilikom jedan lokalni (bez pretjerivanja) bezveznjaković počeo ismijavati jednog mog kolegu zašto toliko mora studirati kad ovaj i s jedva završenom srednjom školom ima solidan posao i primanja. Kolega, inače dijete sa sela, koje se dobro kuži u prirodu i drveće mu hitro odgovori kako je potrebno barem stotinu godina da bi izrastao jedan pravi solidni hrast. S druge strane, nekvalitetnom dudu (murvi) je dovoljno i jedva par godina. To je to, reklo bi se. Stvari se bez ikakve sumnje uvijek mogu jeftinije i brže odraditi, ali to će na kraju biti neke nekvalitetne i beznačajne stvari. Kvaliteta će uvijek biti kvaliteta, i za nju će se uvijek morati dobro platiti.

Stoga završavamo sa uvodnim citatom „starog grešnika“ Millera: „U ovom dobu koje vjeruje da za sve postoji prečac, najvrjednija lekcija je ta da je najteži put – dugoročno gledano – onaj najlakši.”

 

U Sarajevu, 30. 6. 2017.

M. B.

Leave a Reply